(26)PJESNICI U KRIŽEVAČKOM KRAJU OD XVII. STOLJEĆA
DO
DANAS

Najstariji, i jedini, poznati pjesnik koji je djelovao u križevačkom kraju u prvoj polovini 17. stoljeća bio je NIKOLA KRAJAČEVIĆ (Sisak, 1582. -Zagreb, 1653.). U starijim izvorima ime mu glasi Miklouš, a u katalozima isusovačkog reda pisanim latinskim jezikom nazivaju ga SARTORIUS. Odustavši od vojne službe, završava bogosloviju i postaje svjetovni svećenik, ali ubrzo prelazi u Družbu Isusovu i postaje njenim uglednim članom.
Piše kajkavskim književnim jezikom. Za duhovne misije u selu Tkalec (tada Kalec) kod Križevaca. od 1621. do 1623. spjevao je oveći niz duhovnih pjesama. Uz to je, po nalogu biskupa Petra Domitrovića, preveo s latinskoga neke "općinske molitve". Sve je to objavio "vu prveh slovenskeh knjižicah", kako je sam kasnije nazivao svoju prvu knjigu, tiskanu o trošku biskupa Domitrovića. Nažalost, ne zna se ni za jedan očuvani primjerak tog izdanja. Drugo, dopunjeno, izdanje knjige izišlo je u Požunu 1640. godine, poznato kao "Molitvene knjižice". Djelo je anonimno. Autor se ispod predgovora potpisao kao "jeden pop iz reda ježuitanskoga". Treće izdanje s nekim dodacima objavio je Baltazar Milovec godine 1657.
Krajačević je u "Molitvenim knjižicama" objavio svoje "popevke duhovne" s izričitom namjerom da one istrijebe svjetovne narodne pjesme sablažnjivog, razbludnog sadržaja: "...koterimi se budu od seh dob z voljum Božjum, po menje, po već, od leta do leta, dole rečene pogane, lotrene (razbludne) i nečiste popevke vun pukale i trebile, dokle se zateru i strebe." Popevke duhoune imale su se pjevati prema napjevima narodnih pjesama ("Zdrava, zvezda morska" prema napjevu "Hranila devojka tri sive sokole"; "O Ti Gospa odičena" prema napjevu "Posejal sem bažulek" i sl.) što je znak da je u 17.st. i u kajkavaca bilo više narodnih pjesama. ali su zatirane u doba protureformacije.
Juraj Habdelić, najplodniji kajkavski pisac 17. stoljeća, preporuča (u djelu "Pervi oca našega Adama greh") da se pjevaju Krajačevićeve pobožne pjesme ("Ove in ovem prispodobne popevke komu se popevati hoće, ali naj sam popeva, ali si je naj da popevati...") također oštro govoreći protiv lascivnih narodnih pjesama ("...oneh pak poganeh, sramotneh i nećisteh naj se čuva kot bažiliska i kot Sirene ogiblje.").
Zbog Krajačevićevog postupka (koji u književnoj povijesti nije usamljen) mišljenja teoretičara književnosti podijeljena su: dok mu jedni priznaju zasluge, drugi ga ističu kao zatiratelja narodnih pjesama. Istina će, kao i uvijek, biti negdje u sredini. Njegove zasluge jesu neosporne, no što bismo dali da možemo doći do pjesama protiv kojih je on podignuo glas?

Pjesnik i matematičar iz 18. st. MARTIN SABOLOVIĆ (Križevci, 1730.-Križevci, 23. I. 1801.) mlad je stupio u isusovački red. Doktorirao je filozofiju i teologiju. Bio je učitelj na gimnaziji u Požegi. Nakon ukinuća reda (1773.) tri godine predaje matematiku na zagrebačkim gimnazijama, a onda postaje čazmanski kanonik. Napisao je više "makaronskih", latinsko-hrvatskih pjesama šaljiva i satirična sadržaja. (Prethodnik je kanonika Milašinovića koji je bio prozvan hrvatskim Juvenalom.). Očuvana je, koliko je poznato, samo jedna njegova pjesma "Carmen macaronicum in Crisienses 1792.".

ANTON IVANOŠIĆ (Osijek, 1748. - Križevci, 1800.) bio je župnik i neko vrijeme vojni svećenik. Sudjelovao je, kao vojni svećenik, u pograničnim bojevima s Turcima. U Križevce je bio upućen na liječenje, a tu je i umro. Nije poznato je li za boravka u Križevcima književno stvarao. Svoje ideje i stavove iznosi u djelu "Svemogući neba i zemlje stvoritelj" (1788.). Opjevao je neke od ratnih dogadaja inspiriran narodnim deseteračkim pjesmama. "Pisma od junaštva viteza Peharnika" (1788.) i "Pisma od uzeća turske Gradiške" (1789.) dvije su najljepše pjesme svoje vrste u Slavoniji. Poznat ostaje poemom rugalicom "Sličnorični natpis groba Zvekanova" posvećenom našičkom fratru koji nije mogao odoljeti sklonostima prema ženama i vinu. Pjesma se širila prijepisima po štokavskim i kajkavskim krajevima, te je bila rado čitana i u doba preporoda.

Najpoznatiji dramski pisac i pjesnik na kajkavskom književnim jeziku otac je "Matijaša grabancijaša dijaka" TITUŠ BREZOVAČKI (Zagreb, 4. I. 1757. - Zagreb, 29. X. 1805.). Nakon ukinuća pavlinskog reda (1786.) "potuca se" po mnogim župama sjeverne i zapadne Hrvatske. Tako dolazi i u Križevce, gdje je kao kapelan boravio od 1789. do kraja 1790. godine. Poslije toga u selu Rakovec blizu Križevaca boravi još dvije godine.
Za službovanja u Križevcima, početkom srpnja 1790. godine napisao je pjesmu u elegijskim distisima "Dalmatinae, Croatie et Slavoniae, trium sororum recursus ad norum Pro Regem Comitem Joannem Erdödy". Ta pjesma žestoki je istup o trima sestrama, Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, koje se u teškim okolnostima obraćaju novom banu suprotstavljajući se izdaji predstavnika hrvatskih staleža koji su 1790. krenuli putem popuštanja mađarskim zahtjevima. Njegovi stihovi "Libera regna sumus si quem pudet esse Croatem - Hunnis subiectus serviat ille feris" postali su lozinkom suvremenog narodnog otpora.

Djelovanjem Mirka Bogovića, Ljudevita Vukotinovića, Antuna Nemčića, Dragutina Kušlana, Alekse Praunspengera, Nikole Zdenčaja, Metela i Mirka Ožegovića, Alberta Štrige, Sidonije Rubido - Erdödy i drugih, narodni je preporod u Križevcima ostavio dubljih tragova.

MIRKO BOGOVIĆ (Varaždin, 2. II. 1816. - Zagreb, 4. V. 1893.) iako je rođen u Varaždinu, za Križevce je vezan na više načina. Godine 1822. starija sestra Marija (udata Lukinac) uzima ga k sebi te u Križevcima završava pučku školu. I kasnije je često boravio u Križevcima kod sestara Ljubice i Julije (udata Bubanović). U Varaždinu završava gimnaziju. Najprije se posvećuje vojnom pozivu. Pojava narodnog preporoda silno ga se dojmila i on 1840. ostavlja svoju pukovniju i odlazi u Križevce gdje se upoznaje s Antunom Nemčićem koji mu postaje prisnim prijateljem (po njegovu nagovoru studira filozofiju i pravo). Službuje u Križevcima kao prisjednik Sudbenog stola županije i 1844. objavljuje prvu pjesničku zbirku "Ljubice", a ubrzo po odlasku u Zagreb (1847.) i drugu, "Smilje i kovilje", koju posvećuje Antunu Nemćiću. Kasnije još objavljuje zbirke "Domorodni glasi", "Strelice" i četiri knjige "Vinjaga". U književnosti je poznatiji kao začetnik hrvatske povijesne novele. Autor je nekoliko drama i prvi urednik zabavno-poučnog lista "Neven". Nakon smrti, Matica hrvatska objavljuje mu pjesnička djela u tri knjige.

LJUDEVIT VUKOTINOVIĆ (Zagreb, 13. I. 1813. - Zagreb. 17. III. 1893.) počasni je građanin Križevaca. Obiteljsko prezime Farkaš (vuk) promijenio je u Vukotinović. Izučio je filozofiju i pravo. Niz godina djelovao je u Križevcima. Bio je: predbilježnik Križevačke županije od 1836. do 1840., u ratu protiv Mađara 1848., "vrhovni zapovjednik četa za obranu domovine u Križevačkoj županiji", predsjednik Zemaljskog suda od 1850. do 1854. (kad je umirovljen jer se protivi uporabi njemačkog jezika kao službenog), te veliki župan križevački od 1861. do 1867. Godine 1838. utemeljio je u Križevcima ilirsku čitaonicu, četvrtu u Hrvatskoj. Aktivno je stvarao punih pedeset godina i ostavio opsežno književno djelo. Bio je bolji pjesnik među mnogobrojnim "stihoklepcima" ilirskog doba. Pjesničke su mu zbirke: "Pjesme i pripovjetke" (1838., 1840.), "Ruže i trnje" (1842.), "Pjesme" (1847.), "'Trnule" (1862.). Pisao je balade, a okušao se i kao pripovjedač i dramatičar. Bio je botaničar i mineralog te je objavljivao i znanstvene radove. Jedan je od prvih članova JAZU, a od 1866. i stranih akademija znanosti. Na Kalniku mu je podignuta spomen-ploča, a u Križevcima jedna ulica nosi njegovo ime.

ANTUN NEMČIĆ-GOSTOVINSKI (Edde u Mađarskoj, 14. I. 1813. -Križevci, 5. IX. 1849.) rođen je u Mađarskoj, za majčinog posjeta rodbini. Djetinjstvo je proveo u Ludbregu i Koprivnici, gimnaziju završio u Varaždinu a filozofiju i pravo u Zagrebu. U Križevcima je živio relativno kratko: na raznim je dužnostima u Županiji od 1836. do 1840. godine. Nakon službovanja u više mjesta, 1849. vraća se i radi kao uredski bilježnik Županije križevačke, a u rujnu iste godine umire od kolere. Pokopan je na gradskom groblju, a građani mu na središnjem gradskom trgu (koji danas nosi njegovo ime) podižu spomenik.
Za života objavljuje jedino knjigu putopisne proze "Putositnice". Pjesme mu je posthumno objavio Mirko Bogović 1851. god. One ne odskaču od srodne lirike preporoda, pa su zaboravljene kad je nestalo njihove aktualnosti. Do danas se održala jedino pjesma (vjerojatno zato što je uglazbljena) "Gori nebo visoko" ili "Domovini" koju je unio u svoj putopis. Pisao je i komedije. Godine 1996. otrgnuta je zaboravu uprizore-njem u Satiričnom kazalištu "Kerempuh" komedija "Kvas bez kruha ili tko će biti veliki sudac", koja mu je također objavljena posthumno, 1854. godine.

VASILIJE BUBANOVIĆ, prema nekim izvorima Basilius Bubanouich (Graberak u Žumberku, 1. I. 1797. - Križevci, 6. XI. 1853.) dolazi u Križevce 1846. godine gdje obavlja dužnosti prisjednika Duhovnog stola, ravnatelja protokola biskupske kancelarije Križevačke eparhije, te predsjednika sudbenih stolova Križevaćke i Srijemske županije. Pisao je pjesme (od prvog književnog rada, pjesme u akrostihu iz 1828. do posljednje iz 1853. posvećene zagrebačkom nadbiskupu J. Hauliku), većinom latinske prigodnice. Godine 1830. napisao je na hrvatskom jeziku dosad prvu poznatu "domorodnu ili materinsku pjesmu": "Pjeszmu u Zadru na dan narodyjenya Franca Pervoga Austrianzkoga Cara y Kralya", a kao pristaša narodnog preporoda piše pjesmu "Pozdrav Vile Dalmatinke na szeztru Horvatkinju u zgodi novoga ljeta 1839." Zauzimao se za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, dopisivao s istaknutim ljudima svoga doba, te bio ideolog crkvenog jedinstva u Dalmaciji.

MILAN GRLOVIĆ (Križevci, 10. X. 1852. - Zagreb, 9. VI. 1915.) u Križevcima je završio pučku školu, gimnaziju u Varaždinu, a pravo u Pragu i Beču. Kao književnik i novinar djeluje u Zagrebu od 1877. godine. Jedan je od pokretača mnogih časopisa: Velebit, Hrvatski svjetonazor, Pozor (poslije Obzor), Smotra, Prijatelj naroda, Narodne novine. Pripremio je opsežan "Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća". Osnivač je i prvi predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (1910.), a zaslužan je i za osnutak Društva hrvatskih književnika. Pisao je pjesme, novele i putopise, prevodio njemačke, američke i talijanske pisce, bavio se kazališnim, glazbenim i književnim kritikama, a napisao je i jedan roman. Objavio je pjesničke zbirke "Nove đulabije" i "Moj život".

JOVAN HRANILOVIĆ (Kričke kod Drniša, 18. XII. 1855. - Novi Sad, 5. VIII. 1924.) još je jedan od iliraca u čijem se životopisu spominju Križevci. Otac mu je Žumberčan, a majka Križevčanka. Nakon očeve smrti (1864.) s majkom seli u Križevce gdje završava pučku školu. Gimnaziju je polazio u Unijatskom konviktu u Zagrebu, a teologiju u Zagrebu i Beču. Nakon što je zareden 1876. vraća se u Križevce i tu je za nedugo biskupov tajnik. Bio je župnikom u više župa. Od 1886. do 1887. ponovo u Križevcima, ravnatelj je biskupske pisarne. Postao je poznatim zbirkom pjesama "Žumberačke elegije" (1885.); objavio je i "Pjesme svakidanke" (1890.) i "Izabrane pjesme" (1893.). Pisao je još pripovijesti, novele, studije i osvrte. Danas nepoznat, talentirani novinar, pisac i pjesnik

MILAN BUBANOVIĆ (Križevci, 17. XI. 1836. - Varaždin, 29. I. 1856.) objavljivao je često pod književnim imenom Milan Dimitrev. Pučku školu završio je u Križevcima, klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a pravo je studirao u Grazu i Beču. Umro je mlad, u dvadesetoj godini, od tuberkuloze. Pisao je pjesme i putopise, poučne priče, te prikaze i članke iz etnologije i povijesti Križevačke županije. Godine 1854. objavio je zbirku pjesama "Vijenac zahvalnosti". U istom razdoblju kad i Milan Bubanović, javlja se i FRANJO SAJVERT (?, 1807. - Križevci, 14. IX. 1879.) svećenik u župama Ciglena i Đurđic kod Križevaca. Objavljivao je pjesme.

PAVAO ŠTOOS (Vratno kod Križevaca, 28. XI. 1848. - Zagreb, 6. V: 1913.) svećenik, službovao je u više župa od Petrinje do Koprivničkih Brega. Pisao je pjesme pod utjecajem iliraca i skladao. Autor je u svoje doba rado pjevanih pjesama ("Udesu gorki", "U daljini miso leti" i dr.).

Učitelj IVAN LEPUŠIĆ (Zagreb, 10. III. 1855. - Apatovac kod Križevaca, 25. VIII. 1906.). Službovao je u više mjesta, do dolaska u Glogovnicu i Apatovac kod Križevaca. Pisao je basne, crtice, pripovijetke, drame. Objavio je četrnaest knjiga proze i zbirku pjesama "Pjesnička povijest". Godine 1909. u Apatovcu Braća Hrvatskog zmaja postavljaju mu spomen-ploču. Kulturno-umjetničko društvo toga sela nosi njegovo ime.

Jedna od najpoznatih književnih osobnosti Šenoina razdoblja Križevčanin je FRANJO MARKOVIĆ (Križevci, 26. VII. 1845. - Zagreb, 15. IX. 1914.). Pučku školu završava u Križevcima, gimnaziju u Zagrebu, a klasične jezike, slavistiku i filozofiju studira u Beču. Kao suplent služi kratko u Osijeku i Zagrebu, a kad je Vatroslav Jagić 1870. napustio službu jer je vlast počela otpuštati nepočudne profesore, učinio je to i Marković i otišao u Beč gdje je (1872.) položio doktorat filozofije. Vrativši se u Zagreb preuzima uredništvo Vijenca (1872. - 1873.). Međutim, 1874. Ivan Mažuranić otvara Sveučilište pa Marković napušta Vijenac i, ne napunivši ni trideset godina, postaje sveučilišnim profesorom. Uskoro ulazi i u Akademiju. Bavio se politikom, te je od 1881. do 1890. zastupnik Križevaca u Saboru, predstavljajući neovisnu oporbu. Umirovljen je 1910. godine, ali na Sveučilištu predaje do kraja života. Pravi je začetnik novije književne kritike i prikaza iz književne povijesti, a kao pjesnik i estetičar pripada najbojim piscima svoga doba. Pisao je epove, drame, pjesme, književne kritike i studije, stručnu literaturu. Poznati su i njegovi prijevodi Mickiewicza. Uveo je stručne filozofske nazive u hrvatski jezik, a svoje filozofske poglede izložio u djelu "Razvoj i sustav občene estetike" (1903.). Najbolje mu je književno djelo idilični ep suvremene tematike "Dom i svijet" (1883.). U opsežnoj književnoj ostavštini ističu se ep "Kohan i Vlasta" (1868.), tragedije "Karlo Drački" (1872.) i "Benko Bot" (1872.), te brojni soneti i balade. Autor je popularnog napjeva "U boj, u boj" iz opere "Nikola Šubić Zrinski" i libreta za operu "Mislav" Ivana Zajca. Na rodnoj kući 1923. god. postavljena mu je spomen-ploča, a ulica u kojoj se kuća nalazi dobila je njegovo ime koje od 1989. godine nosi i gradska knjižnica.

NIKOLA PAVIĆ (Hlanjec, 4. XII. 1874. - Križevci, 1. V. 1928.) bio je ravnatelj i predavač u Učiteljskoj školi u Križevcima. Od 1899. do 1924. objavio je četiri zbirke pjesama, više književnih rasprava i članaka.

NIKOLA - MIKULA PAVIĆ (Zagreb, 21. VII. 1898. - Zagreb, 15. XII. 1976. - sahranjen u Križevcima) osnovnu i Učiteljsku školu završio je u Križevcima, Pedagošku akademiju u Zagrebu. Radio je u školama Međimurja, Podravine i u Zagrebu. Većinu je pjesama napisao kajkavskim narječjem. Autor je više zbirki: "Pozableno cvetje" (1923.), "Zvezdano jezero" ( 1925.), "Popevke" ( 1941.), "Međimurska zemlja" ( 1951.), "Zvira voda" (1957.), "Izabrane pjesme" (1962.), "Prsten zveknul" (1968.).

VILKO FILIPAŠIĆ (Beketinec kod Križevaca, 22. VI. 1874. - Zagreb, 1942.) bio je u Zagrebu nadzomik Državnih željeznica. Javlja se u periodici pod pseudonimom Milivoj Podravski. Objavio je zbirku "Pjesme" (1900.).

Zaboravljeni križevački "discipulus" A. G. Matoša KARLO HÄUSLER (Križevci, 3. XI. 1887. - Križevci, 16. VIII. 1942.) boem i pjesnik, za razliku od drugih svojih prijatelja nesvršenih đaka, bio je savjestan učenik i do svoje 29. godine završio je filozofiju i pravo. Godine 1924. u Križevcima otvara odvjetničku kancelariju. Prijateljstvo i suradnju s Matošem opisao je u memoarskoj knjižici "Uspomena na A. G. Matoša" (1941.). Pjesme je objavljivao u književnim časopisima (nekima je bio i urednik. Pisao je i novele, feljtone, a okušao se i u drami. Knjigu poezije "Pjesme" objavio je u Križevcima 1922. godine. Häuslerovo pjesništvo danas je sasvim nepoznato. Nakon 1933. nije mu objavljena niti jedna pjesma.

Također ne dugo, od 1922. do 1928. godine, u Križevcima živi i radi ANTE CIVIDINI (Brod na Kupi, 12. VI. 1881. - Ogulin. 29. XII. 1968.). Predaje u Učiteljskoj školi i istovremeno ureduje časopise "Nova škola" i "Časopis za roditelje". Objavio je zbirku pjesama "Odjeci gorski".

Nakon završetka bogoslovije SPIRIDON PETRANOVIĆ (Trogir, 24. XII. 1880. - Križevci, 2. I. 1958.) dolazi za kanonika u Križevce. Objavio je zbirku pjesama "Sirotice" (1905.) i crtica "Varnice" (1908.).

ZORA OŠTRIĆ (Križevci, 6. III. 1884. - Križevci, 7. XI. 1967.) znana je u lokalnim okvirima. Objavila je zbirku prigodnih i domoljubnih pjesama u vlastitoj nakladi "Za mali svijet" (1925.) i "Križevačku kroniku leta hiladudevetstopedesetdrugoga" (1952.).

MILAN GRLOCI (Križevci, 8. XII. 1891. - Križevci, 28. IV. 1972.) profesor na križevačkim srednjim školama, novinar, suradnik Radija Križevci, napisao je crtice u stihovima "Stari varoš križevački".

RUŽA TREMSKI-GRADIŠNIK (Majurec kod Križevaca. 5. III. 1918.) nakon udaje preselila je u Ljubljanu, gdje do umirovljenja predaje na Tehničkoj srednjoj strojarskoj školi. Mladinska knjiga objavila joj je udžbenik "Raba angleškega jezika". Piše poeziju na hrvatskom i sloven-skom jeziku. Objavila je zbirke "Tamne kaplje nepoznatog" i "Blijeda lica - Bledi obrazi".

Poslije Franje Markovića teško je navesti, u zavičajnim okvirima, književno ime koje bi ga dostiglo sve do šezdesetih godina kad se prvim zbirkama pjesama javlja ZVONIMIR BALOG (Čvrstec kod Križevaca, 20. V. 1932.). Nakon Škole primijenjenih umjetnosti završio je Pedagošku akademiju. Već duže živi i radi u Zagrebu. Osim djetinjstva i rane mladosti provedene u Čvrstecu i dijelom u Križevcima. neko vrijeme predaje u školama u Čvrstecu, Cirkveni i Žabnu. Baloga, pjesnika i pisca, doslovce, poznaje svako dijete školskog uzrasta u Hrvatskoj u rado čitanoj lektiri. I kao što se ranije govorilo o "vitezovcima", od pojave njegovih pjesama i priča govori se o "balogovcima". Dobio je više najuglednijih nagrada: triput nagradu "Grigor Vitez", triput nagradu "Ivana Brlić-Mažuranić", Goranovu plaketu... i mnoge druge. Preveden je na više jezika, zastupljen u mnogim značajnim antolo-gijama za odrasle i za djecu. Objavio je, dosad, dvadesetak knjiga pjesama za djecu, desetak knjiga pjesama za odrasle, više knjiga proze, desetak slikovnica, niz scenskih djela za kazalište i TV. Većina je Balogovih knjiga vrlo popularna i visoko vrednovana u hrvatskoj (dječjoj) književnosti: od "Nevidljive Ive" do "Bijesnih glista", "Preporućene ptice" ili "Ribe na biciklu". Pojedine knjige doživjele su i peto izdanje. Većina njegovih pjesama ili priča ("Nevidljiva Iva", "Ja magarac"), ili čak sve, antologijske su. Balog je i likovni umjetnik, a slike, grafike i skulpture izlaže u zemlji i inozemstvu. Nekoliko svojih knjiga sam je ilustrirao.

Krajem šezdesetih u Križevcima se javlja više mladih pjesnika: Slavoljub Adamouić, Ljerka Blažajec, Jasminka Dejanović, Marijan Ivanek, Željka Kržek, Ottone Novosel, Nada Trbojević, Tomislava Tomac.
Okupljaju se u Literarnoj sekciji Kluba omladine. Objavljuju liriku u zajedničkim zbirkama, lokalnom tisku i periodici i sudjeluju na brojnim recitalima i smotrama mladih. Početkom sedamdesetih osnovan je Književni klub "Antun Nemčić" u kojem i članovi Literarne sekcije s više ili manje uspjeha (i ustrajnosti) nastavljaju književnu djelatnost - objavljujući u zbirkama Književnog kluba ("Plodovi srca i razuma", "Sitnice") ili u vlastitoj nakladi.
Izdvojimo ovom prigodom, mlađe kajkavske pjesnike (op.ur.):

MARIJAN IVANEK (Pesek kod Križevaca, 12. I. 1951.) također živi i radi u Križevcima. Piše pjesme na kajkavskom narječju. Objavljivao je u časopisu "Kaj", "Kajkavskom kalendaru" i zajedničkim zbirkama književnog kluba. Autor je zbirke pjesama "Ne pozabimo" (1975.).

SANJA SABLJAK (Križevci, 29. V. 1956.), udata Petranović, živi i radi u Križevcima. Kao učenica sudjelovala je na recitalima dječjeg kajkavskog stvaralaštva u Krapini. Pjesme su joj objavljene u "Kaju" i zbirci "Plodovi srca i razuma".

TOMISLAVA TOMAC - TOPOLOVEC (Križevci, 13. I. 1954.) živi i radi u Križevcima. Piše pjesme, pripovijetke i scenske igre. Pjesme i priče objavljene su joj u više tjednih listova, časopisima "Kaj" i "Radost", vježbenici "Govorimo, čitamo, pišemo hrvatski" (IV. r.), u zbornicima "Mladi hrvatski pjesnici" (1971., 1972.), "100 hrvatskih pisaca" (1991.), te u petnaestak zajedničkih knjiga više autora. Sudjelovala je na brojnim recitalima suvremenog kajkavskog pjesništva ("Dani kajkavske riječi" -Zlatar, "Kajkavske popevke" - Krapina, "Susret riječi" - Bedekovčina, "Dragutin Domjanić" - Zelina i dr.). Više je put nagrađivana.

U Križevcima je rođen Nikola Benger, a školovali su se ili službovali i Slavko Kolar, Milutin Cihlar Nehajeu, Milutin Mayer, Ivo Ćipiko, Đuro Sudeta, Ivo Vojnović. Poznatiji kao prozaisti, nisu predmetom ovoga pregleda te ih ovdje samo spominjemo

 

 

www.krizevci.net