LJUDEVIT MODEC(22)

Ljudevit Modec

(15.srpnja 1844. godine u Križevcima; 02. siječnja 1897. godine u Zagrebu)
Ljudevit Modec rođen je 1844. godine u Križevcima, u obrtničkoj obitelji, gdje već od najranije dobi, pod utjecajem majke koja je bila vrlo obrazovana za ono vrijeme, pokazuje smisao i talent za knjigu. Osnovnu školu završio je u Križevcima. Još kao dijete zavolio je učiteljski poziv te se nakon niže realke u Varaždinu, koju je završio s najboljim uspjehom, upisuje na učiteljsku školu u Pragu. Po završetku učiteljske škole vraća se u Hrvatsku. Radio je kao učitelj u Zagrebu - na kaptolskoj osnovnoj školi, učiteljskoj školi, te na višoj djevojačkoj školi. Od 1874. do 1890. godine bio je ravnatelj učiteljske škole u Zagrebu, a od 1890. do 1893. u Petrinji. Bio je jedan od osnivača Učiteljske zadruge (1865. godine) i Hrvatskog pedagoško-književnog zbora (1871. godine). 22 godine (1873. - 1895.) bio je urednik pedagoškog časopisa "Napredak" i napisao je za njega mnogo članaka pedagoškog, metodičkog i literarnog sadržaja. "Napredak" izlazi još i danas kao stručni pedagoški časopis, a izdaje ga Hrvatski pedagoško-književni zbor. Napisao je više metodičkih djela za nastavu "prirodopisa, crtanja i geometrije", priručnik za početnicu, te dvije čitanke (za II. i III. razred). Bio je vrlo uspješan u svom učiteljskom radu. Svoje bogato znanje i iskustvo znao je prenijeti svojim učenicima koji su cijenili svog učitelja i rado ga se sjećali. Svoje oduševljenje učiteljskim pozivom prenosio je na mlade učitelje. Modec je bio veliki učitelj i pedagog te se svojim radom i naprednim idejama isticao medu hrvatskim učiteljima druge polovice 19. stoljeća. Cijeli je život posvetio učiteljskom pozivu, te svom pedagoškom, organizacijskom i literarnom radu, nastojeći tako stvoriti što bolje uvjete za razvoj hrvatskog školstva i kulture. Svojim idejama je također nastojao modernizirati nastavni rad i time unaprijediti osnovnu školu. Zalagao se za bolji društveni i materijalni položaj hrvatskih učitelja. Medu učiteljima je razvijao duh patriotizma i otpor prema svemu što je tuđinsko.

 

 

ALBERT ŠTRIGA(23)

 

Albert Štriga

(Križevci, 30. V 1821. - Zagreb, 7. III 1897.) Štriga je osnovnu školu završio u Križevcima, gimnaziju u Zagrebu i Velikoj Kaniži, diplomirao pravo u Zagrebu. Bio je govorljivi pristalica Ilirskog preporoda, te je odigrao znatnu ulogu u muzičkom životu tog razdoblja kao operni pjevač, inicijator i organizator. Godine 1840. utemeljio u Zagrebu prvo ilirsko glazbeno društvo na čelu s Vatroslavom Lisinskim kao dirigentom. Lisinskog je poticao na komponiranje ilirskih budnica i prve hrvatske opere Ljubav i zloba, a on je pribavio libreto od Demetra. Godine 1849. -1850. organizirao u Zagrebu s dobrovoljačkom glumačkom družinom predstave hrvatskih kazališnih djela, a 1869. izvedbu Verdijeve opere "Trubadur" na hrvatskom jeziku. Kao operni pjevač bariton igrao je ulogu i praizvedbi Ljubavi i zlobe. nastupao je i u Pragu,

Brnu, Petrogradu. Opširnije...

 

 

ANTUN NEMČIĆ pl. GOSTOVINSKI(23)

Antun Nemčić

(Edde, 14.I1813. - Križevci, 5. IX 1849. ) Djetinjstvo je proveo u Ludbregu i Koprivnici. Gimnaziju je završio u Varaždinu, a filozofiju i studij prava u Zagrebu. U krugu iliraca priljatevao je sa Tomom Blažekom i Ljudevitom Gajem. Službeničku karijeru započeo je kao sudac u Križevcima. Godine 1836. pristav je županije križevačke i bio premješten u Moslavinu u Osekovo, gdje je 1838. postao počasnim sucem. U Ludbreg je premj ešten 1840.g. i tamo kao samostalni pristav ostao do 1846. U lipnju 1846. izabran je kotarskog suca u Novom Marofu, a krajem iste godine postao je i "začasni uredni sudac". Povijesne 1848.g. izabran bio je izabran za zastupnika u hrvatskom saboru, a početkom travnja 1849. imenovan bilježnikom županije križevačke. Smrt ga je zatekla na službenom putu u Podravini. Pokopan je na križevačkom groblju i njegov grob uređuju đaci križevačke gimnazije. Književni rad započeo je kao i njegovi suvremenici poezijom. Njegov prijatelj Mirko Bogović izdao je 1851.g. "Pjesme Antuna Nemčića". Književana kritka smatra da pjesme nisu velikog estetskog dometa za razliku od proze koju cjeni. Najznačanjije Nemčićevo djelo je putopis "Putositnice", zatim nezavršena proza "Udes ljudski" te "Putositnice" nisu neke vrsti nadomjestak današnje novinske reportaže, već je to proza koja je ostvarila i svojevrsni autentični narativni izraz, nezavisan od samog sadržaj a izvještavanja. U "Putositnicama" nas na ne zaokupljaju samo događaji nego i način na koji su zabilježeni.

 

 

FRANJO MARKOVIĆ(23)

Franjo Marković

(Križevci, 26. VII 1845.-Zagreb, 15. IX 1914.) Osnovnu školu završio je u Križevcima, gimnaziju u Zagrebu, a klasične jezike, filozofiju i slavistiku u Beču. Od 1874. profesor je filozofije na zagrebačkom sveučilištu. Njegova estetska shvaćanja kreću se u okviru herbetovske formalstičke estetike čiji je osnivač R. Zimmerman. Svoje filozofske poglede izložio je u djelu "Razvoj i sustav obćenite estetike". F. Marković je značjan jer prvi uvodi filozofsko nazivlje u hrvatski jezik. Njegovo najbolje književno djelo je ep "Dom i svijet". U epu "Kohn i Vlasta" opisuje borbu Slavena i Njemaca na Baltiku. Tragedija "Karlo Drački" prikazuje čovjeka koj i strada u borbi protiv Rima i mađarskih feudalaca. Drama "Benko Bot" izgrađena je na sukobu osjećaja i dužnosti. U svojem nastupnom predavanju povodom otvaranja sveučilišta "K logici" koje je održao 18. listopada 1875. pozvao je hrvatski narod da se osvještava putem filozofije. Filozofija pak treba da bude osvješteni kulturni duh naroda. Filozofija je kulturni program narodne biti. Nečeš moći moći zadržati svoju matrrijalnu domovinu ako u nemaš u sebi domovinu duha. Hrvatima filozofija starih naroda treba biti dojilja koja će nas postaviti na noge. Njemci, a napose stari heleni neka nam budu majke i roditelji. Ako hoćemo da se održimo onda nam je raditi na usavršavanju i oplemenjivanju duha. Potrebno je jedinstvo svih kulturnih oblika j ednog naroda. Filozofija je ono što treba najviše jednom narodu jer po načinu i sredstvima je naučna a po ciljevima je umjetnička. Za formiranje onog "j a" nije važan samo vanjski svijet nego i ono što čovjek nosi iz svojeg bića; rekao bi Aristotel potrebno je duhovno oko. Naš narod usljed povijesnih okolnosti vodio je tešku za postanak svoj i svoju kulturu. Šenoa o tome u pjesmi kaže:

Sve, sve si stvori Hrvat sam:
Orača bijednog skromni plug
Sagradio je znanja hram.

 

 

www.krizevci.net