Izabranih deset slika iz slikarskog opusa što traje već gotovo pola stoljeća izazov je koji uključuje zadovoljstvo, ali i sumnje u objektivnu konstataciju. Ipak, i jedna subjektivna prosudba bit će poticaj u stvaranju lepeze različitih mišljenja, što opet vodi prihvatljivim rezultatima. Počeci vezani za hlebinski slikarski krug i njihova doajena Ivana Generalića, bili su iskušenje, ali i pravi uzor. Prihvaćajući ikonografiju idealiziranog krajolika, kao i idilične žanr-scene iz seoskog života, Dragutin Orak savladava perfekciju izvedbe, da bi istovremeno svoj individualni doprinos iskazao izuzetno toplim ugođajima. Nakon godina rada u maniri naive, slikar sklon istraživanjima, upušta se u postupne otklone koji realističke vizure transformira u zamišljene predodžbe. Taj proces prati i sve veće zanimanje za događanja unutar slike, njihovu duhovnu dimenziju. Bio je to put koji je nekom logikom postupnog kontinuiteta odveo slikara u sfere apstrakcije, i to njezine lirske varijante. Te su kompozicije maštovite s ponešto simboličkim znakovljem i nadrealističkim "vokabularom", kojima se u dominantnoj mjeri pridružuje i potreba za likovno-psihološkim analizama. Drugi korak proboja u imaginaciju odvodi ga prema geometrizmu koji na principima optičkih efekata i iskustva op-arta gradi u tragu svog prijatelja Ive Friščića, (izuzetne pojave hrvatskoga slikarstva). Težnja za traganjem odvela je Dragutina Oraka iz autohtonih okruženja prema univerzalnim rješenjima nizom pomaka u kojima je nastojao da svom pluralizmu udari i vlastiti pečat.