Povijest grkokatoličke crkve u Hrvatskoj(14)

...dio je povijesti hrvatske katoličke crkve - to je trnovit i tragičan put jednog dijela hrvatskog naroda od XVI. do XVIII. stoljeća. Vrijeme u kojem nastaje u Hrvatskoj grkokatolička crkva doba je teških turskih upada u Hrvatsku, kad se nemirna granica prema turskom carstvu lomi i ruši, kad gradovi kao obrambena središta padaju i nestaju, kad bespomoćno hrvatsko stanovništvo bježi u sigurnije krajeve, vrijeme je to kad je Hrvatska bila svedena na ostatke ostataka. Iako su Habsburgovci bili izabrani za hrvatske kraljeve na saboru u Cetinu 1527. uz uvijet da brane hrvatske granice, oni to uglavnom nisu činili. A kad su organizirali velike vojne pohode u Bosnu, a zatim i u Srbiju i Makedoniju, te kad se poražena austrijska vojska vraćala, s njom se povlačio i kršćanski svijet - katolički i pravoslavni - na područje opustošene i opustjele Hrvatske. Slavonija je tada još bila u turskom ropstvu a Dalmacija pod mletačkom upravom. Dok je hrvatski Sabor sve činio da sačuva jedinstvenost i politički integritet zemlje, misleći i na feudalne posjede hrvatskog plemstva, carska je vlast mislila samo na vojnu obranu granice te je ne samo naseljavala novo stanovništvo, nego mu je davala povlastice koje nije imao hrvatski seljački stalež, kmetovi opterećeni bremenom feudalnih davanja i obrane državnih granica.

Na crkvenom saboru u Firenci (1439.) bilo je - bar u naznakama - riješeno pitanje crkvenog jedinstva između pravoslavne i katoličke crkve. Dok su slavenske crkve prihvaćale jedinstvo kao zahtjev Kristova evandelja, Grčka je crkva prvenstveno bila zainteresirana za papinu pomoć u obrani od Turaka . Već je tada bilo jasno da se Grčka crkva neće pokoriti Rimskoj. Uoči potpisivanja svečane povelje o jedinstvu, ulicama Carigrada od kaluđera nahuškana svjetina vikala je "Bolje nam je u Carigradu gledati turske čalme nego rimskih kardinala crljene klobuke" (Kanižlić). Ta im se želja ubrzo ispunila. Turci su doista slomili Istočno rimsko carstvo 1453. godine i razorili Carigrad -Konstantinopol - središte istočnog kršćanstva. Tako je bila kažnjena kratkovidnost i zadrtost monaha, a Grčka crkva je bila zarobljena u carigradskoj četvrti Fanaru te je morala kroz duga stoljeća služiti ciljevima turske imperije. Za uzvrat, Turci su pravoslavnim kršćanima priznavali vjerska prava, dok su katolici smatrani neprijateljima carstva. Kad se ponovno postavilo pitanje crkvenog jedinstva Unijom u Brest-Litovsku, 1596. medu zapadnim Ukrajincima (Rusinima) i u Hrvatskoj se organiziraju kršćani istočnog obreda, i okupljaju oko pojedinih središta. Medu kršćanima istočnoga obreda, prebjezima, uskocima iz različitih krajeva pod Turcima, bilo je Hrvata, Vlaha, Albanaca i Grka. Svi su oni našli utočište u Hrvatskoj, postali su vojni obveznici u Senju, u Karlovačkom i Varaždinskom generalatu. Grkokatolička crkva dobila je snažnije organizacijske oblike početkom XVII. stoljeća, ali u okviru feudalne Hrvatske, u stalnim ratnim opasnostima, teško je bilo pronaći i uspostaviti prave oblike crkvene organizacije. Prvi grkokatolički biskup, potvrđen od pape, bio je Simeon, s nadimkom Vratanja, koji je boravio među uskocima u Ivanić-gradu. On je sazvao sabor istočnih kršćana u Marči (1611.) i tada su se svi izjasnili da pristupaju u krilo Katoličke crkve i prihvaćaju crkvenu uniju, a zadržat će istočni obred.

Kad je od Turaka oslobođena Slavonija i Lika (1683.-1699.), moglo se očekivati da će pravoslavni kršćani u tim krajevima također doći pod crkvenu jurisdikciju grkokatoličkog biskupa (vladike). No, kad je austrijska vojska prodrla u ratnom pohodu na Istok do Skopja, i tamo doživjela poraz, pravoslavni kršćani pod vodstvom Arsenija Črnojevića, krenuli su za vojskom, i naselili se iza Save i Dunava. Ne misleći na posljedice i želeći protegnuti svoj politički utjecaj i na nove doseljenike iz Srbije i Makedonije, car Leopold je 1690. priznao Arseniju Črnojeviću duhovnu (i svjetovnu) vlast nad svim kršćanima istočnog obreda, nad pravoslavnima i grkokatolicima. Čini se da car Leopold nije mogao zaboraviti "nevjeru" grkokatoličkog biskupa Gavrila Mijakića, koji je sudjelovao u uroti Zrinsko-Frankopanskoj, te ga zbog toga uhitio i utamničio u teškoj tamnici u kojoj je ovaj i umro. Imenujući Arsenija Črnojevića poglavarom i grkokatolicima, on je teško oštetio grkokatolike koji su mu do tada vjerno služili kao vojnici na granicama i u drugim postrojbama. Nije lako bilo grkokatolicima ni kasnije. Protiv biskupa Pavla Zorčića bunili su se kaluđeri koji su stizali s Balkana i rogoborili protiv biskupa i protiv unije. Kad je Arsenije počeo provoditi svoju volju i protezati svoju vlast nad sjedinjenim istočnim kršćanima, grkokatolici su bili osuđeni na nestajanje. Protivnici sjedinjenja, srpski kaluđeri, otjerali su iz Srijema grkokatoličkoga biskupa, a zatim je pravoslavni vladika protjerao grkokatoličke redovnike, bazilijance, iz Komogovine i Kostajnice. Pravoslavni kaluđeri organizirali su pohod na Marču, do tada sjedište biskupije, te su je spalili 1739. kad su je, na temelju sudske odluke, trebali vratiti grkokatolicima. Tako je silom i og-njem, mačem i progonima nestalo grkokatolika u Varaždinskom generalatu, a ostali su samo u Žumberku i Pribiću, te su organizirali crkvenu upravu. Grkokatolički vladika (biskup) uspio je obnoviti i proširiti sjemenište u Zagrebu, a biskupsko sjedište preselio iz Pribića u Križevce. Bulom pape Pija VI. 1777. osnovana je grkokatolička biskupija u Krževcima. Početkom XIX. stoljeća franjevački samostan i crkva u Križevcima predani su novoosnovanoj biskupiji. Na tom je prostoru izgrađena krajem XIX. i početkom XX. stoljeća veličanstvena bazilika i prekrasna biskupska rezidencija. Crkva je posvećena Presvetom Trojstvu.

U okviru biskupijske rezidencije grkokatoličkih biskupa (vladika), posebno mjesto pripadalo je knjižnici. Knjige u toj knjižnici imaju veoma čudnu i neobičnu sudbinu: dio ih vjerojatno potječe iz isusovačke rezidencije u Tkalcu, jedan dio je iz knjižnice franjevačkog samostana, a veći dio iz biskupijskog središta i manastira u Marči. Dio ih je iz grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu. Želja je grkokatoličkih biskupa i njihovih pomoćnika bila skupiti bogatu kontroverzističku katoličku i pravoslavnu književnost, to jest one knjige koje raspravljaju o istočnom (pravoslavnom) i zapadnom (katoličkom) kršćanstvu. Zato su u knjižnici pohranjena brojna prva izdanja istočnih (grčkih) crkvenih otaca, ali i zapadnih, u pouzdanim, kritičkim izdanjima, u prekrasnim uvezima. Oni koji su se brinuli o sastavu knjižice, zbog posebnih hrvatskih prilika, skupljali su i protestanske knjige i knjige o protestantizmu. Među privezima nalaze se i knjige koje su bile na Indeksu zabranjenih knjiga, ili su uopće bile zabranjene, te su se čuvale među drugim, bezazlenim knjigama. Jedan lijep broj knjiga odnosi se na visokoškolsku nastavu - posebice na one predmete koji su se predavali u sedmom i osmom razredu ondašnje gimnazije, te su se općim i zajedničkim nazivom zvali Filozofija. Velika skupina knjiga odnosi se na crkveno i svjetovno pravo, budući da je grkokatolička crkva u Hrvata često bila ukliještena između domaćih, zagrebačkih biskupa, carskog dvora i projekata Rimske kurije koja je razmišljala kako stići do unije s pravoslavnim slavenskim narodima te su joj u tom cilju hrvatski grkokatolici bili od posebne važnosti. Snaći se u tim željama, nadama i u stvarnim prilikama nije bilo lako. Kako je istočni obred usmjeren sav u pjevanje Bogu, Djevici Mariji i svecima, te se u liturgiji više pjeva nego glasno ili poluglasno moli, u knjižnici je sačuvano mnogo knjiga s notama; između ostalih knjižnica čuva i jedno izdanje znamenite pjesmarice Cithara octochorda. Među knjigama u toj znamenitoj knjižnici nalaze se i knjige koje je skupljao Simeon Čučić (1784.-1828.), profesor filozofije i povijesti, pjesnik i preporoditelj. On je živo sudjelovao u pripremanju hrvatskoga narodnog preporoda u prvoj polovici XIX. stoljeća. Njegova bogata rukopisna ostavština nalazi se u arhivu Križevačke biskupije. Medu posebice vrijednim knjigama iz njegove knjižnice jest zbornik ranih tiskanih radova Jana Panonija ("Česmičkoga") objavljenih od 1513. do 1523. godine. Veliku skupinu knjiga čine djela crkvenih pisaca na grčkom i na latinskom jeziku. Poseban je fond knjiga onih pisaca koji su zaštitnici Križevačke eparhije, a poznati su pod imenom Tri svetitelja: to su sveti Vasilije Veliki, sveti Grigorije Bogoslov i sveti Ivan Zlatousti.

Budući da su u XIX. stoljeću, od ranih godina hrvatskog narodnog preporoda do kraja stoljeća, na stolici grkokatoličkih vladika bili ljudi velikih intelektualnih i organizacijskih sposobnosti, i pogleda uprtih u daleku budućnost, oni su u knjižnicu skupljali knjige koje su trebale poslužiti velikoj ideji crkvenog jedinstva, ali i narodnog preporoda. Konstantin Stanić, Gabriel i Đuro Smičiklas, Ilija Hranilović u matici su hrvatske kulture i političke stvarnosti onovremene Hrvatske. Njih slijedi i Julije Drohobecky, rodom iz Ukrajine, koji se brinuo o izgradnji crkve, o njenom ukrasu, i o ljepoti biskupske rezidencije. I njemu je knjižnica bila veoma važna. Posebice se o knjižnici brinuo biskup Janko Šimrak, povjesničar i publicist koji je shvaćao važnost ove bogate knjižnice. On je za knjižnicu nabavljao i nova i stara izdanja, o čemu svjedoči i jedno pismo pjesnika Karla Häuslera kojim nudi na prodaju, ili na dar ako drugačije ne ide, jednu staru pravnu knjigu.

Danas je knjižnica Križevačke biskupije ("Eparhije istočno-slavenskog obreda") pohranjena u jednoj sobi biskupske palače. Bilo bi je potrebno stručno opisati, sa-staviti katalog i proglasiti je nacionalnim dobrom. Tiskanim knjigama i rukopisima iznimne vrijednosti ova knjižnica to sigurno zalužuje. Njezin fond treba zaštiti dok ne bude kasno.

 

 

www.krizevci.net