POGLED U INTIMU

Doživjeti uzbuđenje i prije nego što se radovi vide netko bi prokomentirao da je nemoguće. A upravo mi se to događalo putem, savladavajuči svaki kilometar udaljenosti prema Zagrebu gdje je trebalo odabrati radove Slavice Tomčić za izložbu u Križevcima.

Bilo je to uzbuđenje iščekivanja koje je ubrzo, nakon prvog razgleda radova, zamijenilo uzbuđenje doživljaja. Susret s neočekivanih stotinjak radova autorice čije ime se nije tako često spominjalo u svijetu likovnjaka, ne može ostaviti promatrača ravnodušnim. Nalikovalo je to osjećaju geologa kad pronađe neki rijetki kamen ili arheologa kad naleti na bogato arheološko nalazište!

Kod Slavice Tomčić otkriće je bila njezina zrelost u promišljanju likovnoga djela. Začuđuje činjenica da se ta zrelost prepoznaje i u njezinim prvim radovima.

Bez prethodnoga slikarskog iskustva nastala su zavidna djela. To je bilo moguće samo iz jednoga razloga: ona su ispis njezine duše. Nakupine inspiracija koje su se taložile u autoričinoj intimi morale su "probiti" negdje van.

U slučaju Slavice Tomčić bilo je to preko dvije "slavine". Jedna je literarna, a druga slikarska. O kvaliteti literarnog sadržaja ponajbolje govori činjenica da je njezina knjiga "Brdo od marmelade" doživjela već treće izdanje, a što se tiče slikarskoga - posvjedočit će svaki posjetitelj izložbe vlastitim impresijama.

Koliko je iznutra jaki taj pritisak nataloženih inspiracija najbolje govori podatak da se autorica ne ustručava primjene najrazličitijih tehnika i materijala u svom izrazu. Tako se često koristi silikonskom pastom, komadima tekstila, upotrebljava zlatnu i srebrnu boju, različite premaze za drvo koji se nađu pri ruci, aplicira čipku i sl.

Za razliku od priča u svojoj knjizi koje su nastale po sjećanju na proživljeno, slike nastaju na daleko sponataniji način. Autorica često započne sliku, a da u tom momentu niti sama ne zna koju temu obrađuje. Kao da je direktno spojena na kanal inspiracija i ruka sama kreira budući prizor. Ali, koliko god pomislili da je u "igri" samo spontanost, ne možemo se oteti dojmu da je to nastavak svih onih priča ispisanih slovima.

Zato i možemo mnoge autoričine slike koristiti kao ilustraciju za njezine priče u knjizi, kao da se radi o istim ispovjestima, samo ispričanim likovnim jezikom. Nazivi slika tako postaju nazivi nekih novih priča: Komadići sjećanja, Usamljenost, Zimski kaput, Teret siromaštva, Svada, Sram, Nemir, Kalež gorčine, Djevojčica s lepezom. . .

Način na koji Slavica Tomčić radi svoje slike odaje brzinu stvaranja. Slobodni potezi, nemirne linije, razigrane kontue predmeta ili likova, sumarni potezi kista umočenog u boju, rastakanje prepoznatljive forme do granica apstraktnog samo su dio prepoznatljivog rukopisa autorice. Zbog primjene različitih tehnika i materijala njezine se slike podosta razlikuju međusobno. Kao da su sve unikati!

Iako rađene u malim serijama, izdvajaju se dvije skupine koje prepoznajemo po tehnici rada. To su, prije svega, kolorirani radovi u tušu i slike naglašenih kontura, izvedenih silikonskom pastom. Ono što ih povezuje je isto razmišljanje u građenju slike, dekorativni intimizam i jednak emotivni naboj. Lako prepoznajemo i neke zajedničke teme, poput likova žena, cvijeća i ptica koje nose važnu poruku u autoričinom stvaralaštvu.

Završit ću citatom Andra Filipića iz predgovora izložbe u Trogiru: "Osjećaj za mjeru, očit i u njenoj prozi, ovdje na ovim slikama ostvaruje vrlo rafiniran ekvilibar u kojem oko gledatelja uvijek pronađe njemu potreban oslonac, taj prvi preduvjet da se slika receptira kao ugoda prvog dojma. Sve to čini ovo slikarstvo zanimljivim i likovnom gurmanu." Prigoda je, eto, da i križevački likovni gurmani osjete slast ovoga bogatog slikarskog stola koji nam je priredila Slavica Tomčić.

www.krizevci.net