Kvirin Vidačić, TOPOGRAFIČNO-POVIESTNE CRTE SLOB. i KR. GRADA KRIŽEVCA, 1886. (10)

Grad sam po sebi neima nikakova pravilna oblika, pa se još danas u puku dijeli na gornji, dolnji i unutarnji grad, akoprem je podijeljen na ulice, koje se imenuju alfabetičnim redom ovako: "Bolnička, Florijanska, Gajeva, Gundulićeva, Haulikova, Jelačićeva, Sv. Križka, Kolodvorska, Koprivnička, Kupališna, Pavlinska, Pivarska, Potočka, Preradovićeva, Sermagijeva, Štrosmajerova, Trstenik, Varaždinska, Zakmardijeva, Zagrebačka, Zrinjskov trg i Zvonimirova". Još su dvije ulice okrštene imeni blage uspomene zaslužnih muževa. Jedna je ulica "Lackovića ", koji je zaslužan po čitavi hrvatski narod. Druga je ulica "Baltića"; koji si je napose stekao zasluga po ovaj grad.
Grad Križevac imade tri poveća trga od kojih je najljepši "Zrinjskijev". Ovaj trg okružen je najljepšimi zgradami, zasađen drvoredi, isprekrižan putevi, razdijeljen u nasade na englesku, urešen po srijedi bunarom i ograđen žicom.
Sve su ulice dosta široke, dapače neke i tako, da se u njih mogu i mjesečni sajmovi održavati, a da promet ipak ne trpi. O pravilnom uređenju ulica mnogo se ogriješila nekadanja samovolja gradnje kuća.
Čistoća vlada u cijelom gradu, i većina ulica je već proviđena pločnici budi od kamena budi od opeke, što u hvalu služi upravi grada.
Grad je proviđen dovoljno zdravom i pitkom vodom u javnih i privatnih bunarih, kojih broji 40 u samom gradu te ka gradu spadajućih selih 8.
I za rasvjetu grada skrbljeno je, dočim imade 84 svjetiljke, koje se rasvjetljuju petrolejom.

Godine 1788., u ono tužno doba, neprijatrno crkvi, narod osti, a i historičkim znamenitostim, napustili su naši stari tu crkvu (Sv. Križa). Kruti apsolutizam uništio im je narodnu svijest, pa su ono učinili, što pod nipošto ne bi bili smjeli, učiniti. Kasnija ratna, u istinu tužna i žalosna vremena nisu mogla popraviti, što su oni pogriješili.

Usred katoličkoga grada, velelijepa katolička crkva posve je pusta, usred Hrvatske, u domorodnom, slavnom s prošlosti svoje, gradu Križevcu najstariji, najljepši, najdivniji spomenik slavne prošlosti naše, naše slave, a i tužnih vremena; naše sreće; naše moći i snage, a i teških patnja našega naroda, pust je i zapšćen! - Bolnim čuvstvom pitasmo se češće ti dubini naših mislih, da li će ikad nadoći ono sretno vrijeme, gdje će ovo mjesto služiti u onu svrhu, u koju je nekoć služilo; je li ćemo se i mi ikad moći u tih sada pustih zidinah moliti višnjemu Bogu za dobro i sreću drage domovine naše Hrvatske, kako su se u njoj molili djedovi i ocevi naši?

Položivši ispit za više pučke škole, da mogu podučavati u francuskom, odoh na nekoliko dana odmora k prijateljima u Križevac. Bijah dakle u rodnom mjestu Križevačkih štatuta, Krvavog sabora, Nemčića i Franje Markovića. Nemčić je, kako znate, mlad umro, imajući na groblju jadan, u gradskom mršavom 'parku" običan spomenik, ali hvala Bogu još živi Francek Marković, još živu slavni Štatuti i krvava nesloga, krvavi jal hrvatski. Uđoh u dvorište velike prizemne kuće sa dva ilirska simbola, sa crvenim, limenim ilirskim zvjezdomjesecem na rogovima starog, plemenitaškog kućnog sljemena. Dvorište široko, spuštajući se sa zavrtnicom na jug prama zeleninm, bujnim livadama i vrbama oko potoka Vrtlina, sa jablanima hrvatskog plemstva, francuske revolucije i Napoleonovih grenadira pri plotu.
(...) Stojeći prama sjeveru, za leđima mi krasno, racionalno imanje gospodarskog zavoda sa ujnim drvećem i pokušalištem, nadesno modrina Kalnika, hrvatskog brijega, pa purgarski "gornji grad" Križevac sve do umiljate crkve i biskupskog bijelog unijatskog dvora. Preda mnom stara župarzija u finom baroku, gradski centar sa starim, lijepim, solidnim kućama, a nalijevo; pod gradom u zelenilu zapuštene rudine, stara, kao Hrvatska stara i od vremena kao kraljevska mumija pocrnjela crkva sv. Križa sa paradoksalnim, četverouglastim i tbastim tužnim tornjem, gdje se vide zvona, zvona sa starim glasom kao Hrvatska, kao stara, prastara naša Hrvatska! I sjetim se na divnu idilu Dom i svijet, na penzioniranog graničarskog časnika, na njegovu krasnu kćerku, dobru i hrvatsku, pa na mladog, pjesničkog njenog ljubavnika. Kakvu divnu Hrvatsku i Hrvate opisa Marković u toj vezanoj noveli sa mirisom načišćeg hrvatskog pejzaža koji me tu, kraj pjesnikovog ognjišta, opija i opaja kao njegovog junaka na povratku iz cinizma i brutalnosti velikog gradskog svijeta!

Eto me u selu Kalniku, nedaleko od Sv. Helene, gdje su svi muži plemeraitaši. I opet komad srca hrvatskoga! Oko crvene crkvice razasule se kuće, često dobre i gazdinske, a u sedlu planine usječen je u stanac kamen divan, golem, srušen kraljevski grad, srastao sa klisurom kao gljiva sa drvetom, upravo četiri tvrda grada, jedan iznad drugoga kao ljuto oružje u čemeru. Tu je dakle po legendi kralja Belu u tatarskoj nevolji i stisci spasla od glada seljačka šljiva: tu je zipka krasnoj i hrabroj onoj šljivariji koju tako krasno opisuje Šenoa i Đalski, i koja je tako krasno zapala sa suncem ilirizma!
Pernjem se na vrh Kalnika, zobajući drijenak. Puni su ga šumski puteljci. Prama vrhu je gora sve golija, strmina sve okomitja, a na vrhuncu je gol kamen sa vrstom piramide za vojničke opservacije. Jamačno i danas važna strategijska tačka. Horizonti zamagljeni. Ne vidim Drave, već sama valovita brda. Oko mene grdne provalije i neprestani britki vjetar. Dolje, rza južnoj gorskoj okomini, selo Kalnik, tako tiho i svečano, da razabirem glasove. Selo mirno i umorno, a pod selom uokolo kao onaj ćilim od šarenili krpica šume, livade, oranice, njive pod mrežom od cesta što se gube u maglu pa nose misli iz dragog Doma u Svijet, u daljine škure, mutne i haotične. I opet mi je kamen, i opet mi je zemlja, naša draga i čista zemlja progovorila. I opet je lira što zuji na gorskim samotnim vrhuncima zasvirala, i te riječi, melodije bijahu tako čarobne i tako tužne da za njih imaš tek osjećanja bez riječi.

I dođe jesen, docđe berbe doba.
Svud trsjem zričak zričku se oziva,
Grozd crn i bijel već zrio proviriva
Ožuta iz lišća, u naportu oba.
Sve gorue se sad osule brači,
Svud bijele svite izmeđ ložđa vire,
Drug s drugom jušće, grožđe u brenti tlači;
Tu preša cvili, ondje dude svire,
Tu lit se kuša, pečen kostanj diši,
Od pucnjave tu puščan prah miriši;
Svu goru pjesma prekrilila sada,
Seljaku našem pratilua vjerna
Od smjerne zipke pa do groba sn jerna,
I uzdanica života čemerna,
Pomagalica kod svakoga rada,
I zabitnica voda svakog jada,
I slatkog vinca junačka zaslada.

Jer što je Križevac i danas, ako ne uglavnom ladanje, s nešto maloga obrta i trgovine i jedva primjetljive industrije, na sreću vezane na ovdješnju poljoprivredu i stočarstvo, s kapitalima polja, šuma, vinograda, čak i ruda (nedaleki ugljenici), sa zdravom vodom, čak i mineralnom (nedaleki Apatovac), i vodama, s moralnim kapitalima seljaka, zanatlija i radnika, i nešto inteligencije, koliko potonju ne rasteče profesionalni šićarđija, bezdušnik, proždrljivi ušenac ili spekulant. Idealno mjesto za sve, što traže mira ili rada, a rado bi i sami pridonijeli, da ga bude i da se grad, u slozi sa selom, preporodi.
Križevac treba vidjeti, a da se ne će htjeti umrijeti (kao u Napulju), nego će se htjeti živjeti. Tu na ovim brežuljcima, u ovim dolinama, kojima se modri i (izbliza gledani) strmoglavni Kalnik spušta neprimjetno od sjevera k jugu, tamo do Trstenika, do že jezničke pruge u ravnici, na potezeu između Drave i Save.
( ..)
Ne samo ljeti, život je tu ugodan i zimi, koja znade biti, po strujama niz doline potoka Koruške i Vrtlina, i oštra, rjeđe preoštra, gotovo sibirska, da bi čovjek zavidio Eskimima. Obiljem energija sunca u domaćem, dobro gorivom drvu i ugljenu, pa sanjkanjem, rodlanjem, klizanjem i u najovije vrijeme smučanjem, znamo joj doskočiti, kad nam je to teško sunčanjem.
Izmedu obilja i siromaštva, što ga i u ovom kraju ima u izobilju (Kalničko žiteljstvo bez zadruga i bez saobraćaja) kroči Križevac polagano, nekom srednjom linijom, sačuvan za budućnost, vjerojatno bolju, i Bogom i boljim ljudima, zgodnim smještajem, izvrsnim tlom (ilovača), marljivim rukama ljudi pa i dobrom voljom njihovom (križevački štatuti), pogotovo i značajnom pomoći izvjesnoga niza intelektualaca i pregalaca, prosvjetnim, religioznim i ekonomiskim pobudama, tako i djelovanjem slavne svoje jubilarne škole. Iskusivši i osvadu i krivu osudu i teške progone (najzad i od nzekih nazovi Križevčana) ostade ze stvari rodoljubivim hrvatskim gradom, kulturnim žarištem svoje vrsti, u liniji tradicija i aktualne bratske težnje, suprotan i tuđ osnovama vjekovno grabežljivih susjeda tudinaca, pristupačan pravičnom rješenjzu hrvatskoga pitanja i stvarnosti, pogotovo razlozima prijeko potrebne sloge sela i grada.

Vlažan je februarski dan, s prljavim krpama snijega po ledinama, a po sokacima blato te se ne može prijeći ulica pa kao guske gacamo ivičnjakom pločnika nas četvorica što smo s nekom lirskom bezbrižnošću i pakosnim namjerama upali u taj drevni grad u kome su povremeno boravili i nzaši stariji drugovi. Vojnović je tu bio kotarski pristav, Nehajev nastavnik kemije, Hausler (Hojzlel) fiškal, Kolar agrofzomski stručnjak - sve sama solidna književnička zanimanja iz "starih, dobrih vremena" kad je i "dotični" bio - tajnik burze. Mikula Pavić nas vodi na groblje. On pomalo Križevčanin i pomalo Čakovčanin, ali su mu se planovi tih naših historijskih gradova pomiješali u sjećanju, pa se Kovačić i Vitez obraćaju prolaznicia koji se čudom iščuđavaju što nam u Križevcima treba vodiča. Od tmurne glinasto-smecđe Ciglane pokraj željezničke postaje pa do posljednjeg počivališta u smeđeglinastoj zemljici dugačak je i vijugav put na kome suvremeni smrtnik ima dosta prilika da razmišlja o prošlosti ovoga grada ma koliko ona bila burna, zamršena ili slavna. Ni spomen-ploču na domu Ognjana Štrige, tog propagatora hrvatske muzike i mentora Lisinskoga, nismo zaboravili. Bijedna i nezapažena; ponzalo smiješna po svome obliku i stilizaciji, kao i ona na rodnoj kući Markovićevoj koja je i inače "sklona padu". Sporminjemo i Gundrma Oriovčanina, starog trudbenika koji se uzalud trudio da Križevačke štatute poškropi higijenkom izvorskom vodicom, ali čije su zasluge oko pučke higijene neosporne, pa slikarska platna s križevačkim motivima domaćeg sina Marijana Detonija, barokni mramorni oltar iz stare zagrebačke katedrale i veliko ulje Otona Ivekovića u restauriranoj crkvi Sv. Križa i onaj čuveni, bivši hotel "Zeleno drvo"(Zunz grunen Baum), u kome je stanovao Matoš kad je došao u goste Karlu Hausleru, tom "filosofu" i "mlađem literalnom drugu ".

Prije stotinu godina ovaj je grad bio preporodni pandan Zagrebu. Sjedište jedne od najstarijih hrvatskih županija sa življem uvijek pretežno hrvatskim Križevci su odolijevali poplavama stranaca. Mnoga su imena hrvatske kulture ovdje rođena, a mnogi su ilirci bili upravo iz Križevaca. Godine 1839. ovdje je otvorena ilirska čitaonica, jedna od prvih u Hrvatskoj, a od godine 1813. do 1829. djelovao je ze Križevcirna Glazbeni zavod. Valjda iz pijeteta prema velikim ljudima i događajima ostavili su Križevčani prigušenu uličnu rasvjetu. Tako je moj susret s golemom, tamnom siluetom crkve sv. Križa bio više nego tjeskoban. Monumentalnost njezinih: kamenih zidova prikovala mi je noge o tlo. Gledala sam je crnu, samu, uspavanu ze neki davni, gotovo nestvarni san. Tu se dakle zbio onaj znameniti krvavi sabor (1397.), tu je dakle potocima tekla krv Stjepana Lackovića i hrvatskih velmoža pod noge kralja Sigismunda. Mračni događaj u mračno povijesno vrijeme i najvredniji spomenik križevački ovijen noćnom tamom. Samo nekoliko koraka da je najprometnija križevačka ulica, a oko crne crkve takva tišina da je nikakva sajmena buka (koje je ovdje nekada bilo) ne bi poremetila. Čitavo je prošlo stoljeće crkva sv. Križa, da bi "u inu kakovu, državi korisnu svrhu bila obraćena" služila kao vojni magazin, a danas kad su u njoj slike Bele Czikosa i Otona Ivekovića, njezina su vrata zaključana.
Kraj župne crkve Sv. Ane i nekadašnjeg pavlinskog samostana prestalo je moje noćno lutanje. Ovdje su pavlini u prvoj križevačkoj školi podučavali male Križevčane.
U kasni večernji sat Križevci utonu te tišinu. Povremeno se oglasi zvuk zupčanika nekog zakašnjelog bicikla. Kovitlaju se oblaci kao noćne ptice preko krovova i zvonika, preko Kalnika i nose misli u gluhu noć. U starim gradovima živi nešto što nikada ne zemire.