Integralna zaštita loze

Danas se u svijetu upotrebljavaju tri načina zaštite bilja: konvencionalna, integralna i biološko-ekološka zaštita. Razlike su sljedeće:

1. Konvencionalna - "obična", pretežno se koriste kemijska sredstva.
2. Integralna - kemijska sredstva samo ako je to neizbježno jer ne pomaže nijedna druga metoda. Nastoji što više koristiti ostale, biološke i tehničke metode zaštite, čak i ako ne zadovoljavaju potpuno
3. Biološko-ekološka metoda ne dopušta upotrebu kemijskih, sintetiziranih spojeva kao što su pesticidi, čak ni upotrebu mineralnih (umjetnih) gnojiva.

Danas se upotrebljava gotovo posvuda samo prva, konvencionalna metoda jer je najefikasnija u praksi, razumljiva i pristupačna. Međutim, postupno se širi i integralna, koja ne troši toliko pesticida, a tvrdi se da ne zagađuje toliko tlo ni proizvedenu hranu (iako nema dokaza da je konvencionalno proizvedena hrana nezdrava).

Biološko-ekološka metoda je dio posebnoga pokreta koji tek počinje djelovati, pokriva male površine, a proizvodi, tako tvrdi, "zdravu" hranu koja je i mnogo skuplja, ali je oni koji u takvu proizvodnju vjeruju kupuju, a proizvođači dobro zarađuju.

Kako se i kod nas sve više o tome govori, pokušat ćemo prikazati mogućnosti uvođenja integralne i biološko-ekološke zaštite. Slažemo se da integralna ima prednosti pred konvencionalnom jer djeluje i pomoćnim tvarima, a ne samo kemijskim. Iako smo uvjereni da stvari u konvencionalnoj proizvodnji i ne stoje tako loše, činjenica je da druga strana koja zastupa suprotno mišljenje dobiva, uz vještu propagandu, sve više pristaša. Pri tom valja znati da su konvencionalne metode još uvijek najdjelotvornije, a i da je gotovo pola čovječanstva gladno, pa je još uvijek osnovni imperativ proizvoditi dovoljno hrane.

Uzmimo primjer uzgoj vinove loze. Tu se troši mnogo i gnojiva i zaštitnih sredstava jer loza ima mnogo neprijatelja, štetnika i bolesti. Vinogradari najčešće suzbijaju insekticidima i fungicidima štetnike i bolesti koji su redoviti i opasni - u prvom redu crvenog pauka i grozdove moljce, a od bolesti peronosporu, oidium (pepelnicu), sivu plijesan i crnu pjegavost (fomopsis).
Ostali su štetnici i bolesti rijetka pojava i ne ulaze u opći plan zaštite vinograda. Jasno je da je konvencionalna zaštita skupa jer zahtijeva mnoga prskanja, i to različitim sredstvima, insekticidima, fungicidima i akaricidima, što opet znači unošenje kemijskih tvari u našu okolinu. To ide u prilog zastupnicima integralne metode zaštite od štetnika i bolesti. Stoga oni u zaštiti loze, kao i drugih biljaka, predlažu i sve indirektne mjere.

Prihvatljive su sljedeće indirektne mjere:

1. Kulturalno-tehničke - pojačavaju otpornost loze, a uz to mijenjaju mikroklimatske uvjete u nasadu tako da ni štetnici ni bolesti ne nalaze u njemu optimalne uvjete za razvoj (ili infekciju kod bolesti). To se može postići pravilnim izborom sorte i podloge, koja najbolje odgovara staništu (tlu). Zatim pravilnim gnojenjem, u slučaju potrebe i mineralnim, ali samo toliko koliko je potrebno lozi i u skladu s raspoloživim hranjivom u tlu i opterećenjem rodnim pupovima. Prejaka gnojidba neminovno vodi jačem napadu sive plijesni, a zbog bujnosti čokota bolji su i uvjeti za razvoj peronospore i ostalih bolesti. Valja paziti i na radove s lišćem, ako treba uklanjati ga kako bi se smanjila vlaga i razvoj bolesti, poboljšalo grožđe i vino. Osunčani su grozdovi otporniji na infekciju botritisom i bolje dozrijevaju, s više sladora. Pravodobno skidanje zaperaka također pridonosi pravilnom razvoju cijelog čokota s manje bolesti.

2. Fizikalni postupci - u prvom redu obrana od ptica i šteta od divljači. Protiv ptica ima mnogo vrsta plašila, optičkih ili zvučnih. Zaštita od divljači provodi se različitim mrežama, zaprekama i repelentima na osnovi masti i sl. Dakle, ne stavljaju se posebni kemijski repelenti.

3. Upotreba sredstava za uklanjanje korova. Trava se među redovima kosi, a herbicidi iznimno koriste samo u redovima i ispod čokota. Nizak korov u vinogradu ima i prednost - zadržava nitrat koji veže korijenje korova pa se ne ispire u tlo, a u cvatućem se korovu prehranjuju i grinje-predatori koje žderu štetne grinje.

4. Kemijska zaštita - još uvijek je prijeko potrebna u vinogradima, no neke insekticide možemo već zamijeniti biološkim metodama. To je, u prvom redu, suzbijanje grozdovih moljaca bakterijom Bacillus thurimgiensis, a tim preparatima i mi raspolažemo. Upotreba traži dobro poznavanje biologije i leta savijača. Napredovalo je i suzbijanje štetnog crvenog pauka pomoću grinje-predatora koja ga ždere, a zove se Typhlodromuspyri. Kemijsko ju je suzbijanje gotovo iskorijenilo iz vinograda, pa se sada umjetno unosi u nasade. Osnivaju se i posebni vinogradi u kojima se ta grinja-razbojnik uzgaja, pa rozgvu vinogradari unose u svoje nasade. Rezultati su dobri i ta se biološka metoda širi u integralnoj zaštiti loze u Švicarskoj. U zaštiti vinograda od moljaca postoje feromoni. Razvijene su i metode ustanovljavanja praga štetnosti pojedinih štetnika, koje smanjuju broj prskanja, ali prema nekim kritikama, još nisu točne ni sigurne.