ALBERTO OGNJAN ŠTRIGA(20)

 

Aberto Ognjan Štriga

1821. - 1897. Jedan od najoriginalnijih Hrvata XIX. stoljeća, jedan od najvatrenijih i najžilavijih narodnih buditelja, Alberto Ognjan pl. Štriga, rodio se je 30. travnja g. 1821. u Križevcih od otca Ivana Nep. pl. Štrige Cunovečkoga, sudca, i majke Cecilije, rodjene pl. Raizner. Pučku je školu polazio u svom rodnom mjestu, a gimnaziju u Zagrebu i u Velikoj Kaniži. U Zagrebu je i izučio prava g. 1842. U ono vrieme Gaj je bio osvojio svojom idejom o narodnosti svu hrvatsku mladež, pak je naročito u Štrigi našao najboljeg propagatora. Štriga je bio krasan, vitak, crn mladić s divnim bariton-grlom. Umio je još od kuće pjevati silu pučkih popievaka, a naučio je u tinji čas i sve nove, što su tako rekoć preko noći nastale i počele oduševljavati narod. Štriga je hleptio za tim, da pomogne narodnoj ideji. Jednoga dana g. 1840. sazva Štriga cielu akademičku mladež na Grič, sada Strossmayerovo šetalište, da š njome u sboru izvodi popievke. Sav je Zagreb od tog pokusa bio uzbunjen i oduševljen. Đaci su obilazili gradom pjevajući, - i sve je š njime pjevalo; bila su još liepa, dobra, stara vremena. U to se vrieme upozna i sprijatelji Štriga s pravnikom Lisinskim, vještim glasoviračem i vatrenim pristašom ilirstva. Obojica se tako zavolješe, da je od sada njihovo prijateljstvo ostalo tako nerazdruživo i tako požrtvovno, kakovom u našoj preporodnoj dobi ne ima para. Ne samo da ga nije razkinula prerana smrt Lisinskoga, već je ono potrajalo i do groba Štrigina, jer je ovaj cieli svoj život posvetio kultu Lisinskoga i tek po svojoj smrti pojavom "Porina" na hrvatskoj pozornici našao apotheosu, koja će mu za sve vjekove u hrvatskom narodu harno spojiti slavno ime s imenom slavnoga Lisinskoga. Lisinski je čedo Štrigino, kao što je "Porin" čedo Lisinskovo; Hrvati i njihova umjetnost toga ne smiju zaboraviti ni onda, kad ih moderne struje dignu i na najopasniju visinu kosmopolitizma, koji smiju sebi priuštiti samo vrlo veliki i vrlo bogati narodi. S Lisinskim, utemelji on prvo pjevačko družtvo mladih Hrvata, u kojem su se pjevale samo narodne popievke. G. 1843. pratio je Štriga sa svojimi drugovi Zorcem, Jelačićem, Celinićem, Špeciariem, Lentulaji i grofom Gjurom Erdodyjem (bratom Sidonije, kašnje Rubido) kao jurat narodne poslanike u Požun na sabor, gdje su tako u prvom hotelu kod "zelenog drveta", (gdje je grof Erdody stanovao), uzbunili Magjare pjevanjem pjesama "Još Hrvatska", "Nek se hrusti šaka mala", "Hajde braćo", - da je drugi dan u saboru došlo do pritužbe s radikalne strane; no ta nije imala drugug rezultata, nego da su Štrigu i njegove drugove vodili iz jedne velikaške kuće u drugu, gdje su morali pjevati. Vrativši se Štriga iz Požuna bude na preporuku prisjednika banske stolice, baruna Franja Kulmera, Hermana Bužana, kanonika Koritića i Kukovića po banu Halleru pod konac g. 1843. imenovan pristavom u zem. arkivu, kojemu je tada bio chefom Aurel Kušević. "Kako smo se gledali, pita sam Štriga u svojim memoarima - Kušević, najradikalniji Magjaron i ja najkorenitiji Ilir?" Note je učio Štriga od svog saučesnika Leopolda Zöllnera, sina koraliste i organiste Zaharije Zöllnera u stolnoj crkvi u Zagrebu, kasnijeg vrh. tajnika bečkog konservatorija. Kašnje je sam nastavio. G. 1844. dodje u Zagreb Franjo Stazić (Stöger) mlad ljekarnik iz Belovara te se upozna sa Štrigom i sklopi š njim prijateljstvo. Oni obnoviše pjevački sbor te počeše širiti popievke Livadićeve, Rusanove, Lisinskove i drugih. Izvrstan kvartet: Stazić I.-tenor, Lujo Pichler II.-tenor, Štriga I.-bas i Kamilo Livadić II.-bas upriličiše ne samo u Zagrebu, već i u Karlovcu, Sisku, Petrinji, Križevcih i drugdje koncerte, kojimi su uzhitili obćinstvo. Vrativši se sa sabora iz Požuna, Štriga je stao poticati Lisinskoga, da napiše hrvatsku operu te mu pribavi libreto od dra. Demetra "Ljubav i zloba". I nije mirovao, dok nije Lisinski obavio svoj rad, čemu je dakako trebalo dosta vremena. Štriga se je pobrinuo i za pjevače i za sve što je još trebalo. Njegov kvartet i grofica Sidonija Erdody bijahu ti prvi pjevači. Dok je Lisinski radio, oni su marljivo vježbali i počeli ulomke izvađati na koncertih. Već g. 1845. opera je bila gotova, te se je imala koncem srpnja pjevati, kad dodje do žalostne katastrofe na Markovu trgu 29. srpnja. Tu je i Stazić bio u nogu nastrieljen te je tri mjeseca bolovao. Uslied toga otegnula se je prva predstava "Ljubavi i zlobe" do 28. ožujka 1846., a imala je tada tako sjajni uspjeh, da se je opera morala pet puta uzastopce pjevati. Izvedba i inscenacija bijahu sjajne, protivnici razoružani. Uspjeh je osokolio Štrigu, pak je namah zamolio Demetra, da napiše novi libreto, a Lisinski se je obvezao, da će uglasbiti "Porina". Međutim su Lisinski, Štriga, Stazić, Pichler i Livadić u kolovozu 1846. krenuli na put preko Siska u Biograd, Pančevo, i Novisad, gdje su priredili koncerte, da bude narodni sviet. Uspjeh im je i ovdje ostao vjeran. Iza povratka u Zagreb, Štriga je sabrao stalnu godišnju podporu od 600 for., kojom je mjeseca listopada 1846. slao Lisinskoga u Prag na glasbene nauke. Tu je Lisinski ostao tri godine i skladao "Porina". Stazića je slao u Beč k Staudiglu na nauk. U nastalom ratu 1848. - Stazić se je međutim vratio k ocu u Budim - stupio je Štriga kao prost vojnik u vojsku Jelačića bana i š njime vojevao u bečkom okolišu tako hrabro, da je ban htio opetovano imenovati častnikom, česa on nije primio. Za svoju dokazanu hrabrost kod Beča i Schwechata dobio je kašnje "zlatni krst sa krunom", - jedino priznanje i odliku, koju je ikad primio. Od g. 1849./50. Štriga je s Demetrom stajao na čelu dobrovoljačkog družtva, koje je priredjivalo hrv. dramatičke predstave, a glasbenom zavodu, u kojem su gospodarili strani elementi, očuvao je život, izradio mu s Lisinskim i Šplaitom pravila i osigurao obstanak premda na žalost nije mogao svom ljubimcu pribaviti u zavodu mjesta. Ovaj neuspjeh kao i zlokobne prilike absolutizma odtisnule su za neko vrieme Štrigu od domovine. Oženivši se g. 1852. s liepom mladom Slovenkom Julijom Videcovom, u koje je bilo krasno sopran-grlo, ode u Beč, da preporukom slavnog pjavača Staudigla uči sa suprugom skupa pjevati kod ravnatelja opere maestra Mate Salvia. Uspjeh bio je nenadano povoljan, a Štriga je već imao pjevati u dvorskoj operi, kad ga pozvaše u Zagreb, da pjeva za kraljeva boravka u "Ljubavi i zlobi". Ljubicu je imala pjevati njegova supruga. Kad je došao, njemkutari su izmienili ovu operu s "Lucreziom Borgiom" - i Štriga ode razjadjen natrag u Beč. Salvi ga preporuči u Prag, gdje je Štriga s velikim uspjehom g. 1853. pjevao u njemačkoj operi Ashtona u "Luciji" i Carlosa u "Ernaniju". Uspjeh mu osta i u Brnu vjeran. Ali Štriga nije bio praktičan umjetnik, da kupi po svietu novac i slavu, - on je žudio za domovinom, gdje na žalost nije mogao naći svom talentu i sposobnostima sgodna mjesta. Vrati se u Zagreb, da nadje ovdje umirućeg Lisinskoga i da barem spasi njegovu umjetničku ostavštinu, koju je brižno čuvao i kašnje prodao zemlji. Tada je kupio posjed "Okrugljak" kod sv. Ksavera, gdje se je stao baviti vinogradarstvom i vinarstvom, pak je i na tom polju polučio sa svojim vinom od "kraljevine" najsjajnije uspjehe i priznanja na svjetskih izložbah. Rad pomanjkanja kapitala nije mogao nastaviti svoj rad, te je prodao i Okrugljak. Teško je tlačio absolutizam na Štrigi, koji se konačno g. 1858. odvaži te ode preko Beča i Berlina u Petrograd i Moskvu, da ondje propagira predstavu "Porina". Štriga je došao u dodir s ruskimi prvaci, koji su bili očarani Štriginim pjevanjem i "Porinom", te bi posredovanjem komponiste Dargomižskoga, Aksakova, Lamanskoga i drugih sigurno bilo došlo do predstave, da nije ove osnove pomrsila jedna zlokobnica ruka. O tom je on ostavio dosta zapisaka. Konačno se je vratio prevarenih nada u domovinu, gdje je skoro zatim absolutizmu odzvonilo. U hrv. zem. arkivu Štriga je vazda pridržao neko nominalno mjesto. Bio je g. 1842. privremeni pristav, 1861. privremeni ravnatelj, 1871. definitivni pristav, zatim opet privremeni pristav, a od 1876. putujući učitelj za voćarstvo i vinarstvo. Konačno je umirovljen živio u Zagrebu, sve do svoje smrti, koja ga iznenada zateče u 76. godini, u nedjelju 7. ožujka 1897. u 1 sat u jutro od kapi u bolnici milosrdne braće, kamo su ga bili s ulice na večer prenieli. Dne 9. ožujka sahranjen je na Mirogoju u ilirskoj arkadi uz svog druga Lisinskoga i naše preporoditelje. Štriga je bio impozantna ličnost. U velikoj borbi za narodne ideale bio je on najodlučniji borac. Ništa ga nije plašilo ni zaustavljalo u izvadjanju djela, pod kojim su klonuli ne samo pojedinci, već i čitave korporacije. Što je bio Gaj na književno-političkom polju, to je bio Štriga na umjetničkopatriotičnom: najznamenitiji glasbeni agitator, što ga je devetnaesto stoljeće rodilo Hrvatskoj. Bez Štrige ne bi bilo nikada Lisinskoga, ni Stazića, ni "prve hrvatske primadone", ni svega onog oduševljenja, ni tadašnjeg kazališta. Buran i pregorljiv je bi život ovog vanrednog, žilavog čovjeka; no on je ostao neslomiv i nepopustljiv. Neumorna snaga i energija bila je njegova neumorna značajka. Laskati nije znao nikomu, a svoje bi mnienje otvoreno izrazio, makar su mu to i zamjeravali. Bio je opor, no zlatna srdca, žarki rodoljub, karakter bez premca. Do svoje visoke starosti bio je pjevač na glasu, a tko njega nije čuo pjevati hrvatske pjesme, ne može ni pojmiti, što to znači pjevati i kako su te pjesme morale oduševiti njegove suvremenike. Do pred samu smrt borio se je za "Porina" - i nije doživio njegove prve predstave 2. listopada g. 1898. i najsjanije pobjede Lisinski - Štriga - Demetrove. Slava im do vieka!

 

 

www.krizevci.net