GROFICA SIDONIJA RUBIDO ERDÖDY U KULTURNOM I PROSVJETNOM ŽIVOTU (25)GORNJE RIJEKE

U prošlom stoljeću, u kojem se Hrvatima nameću Francuzi, Nijemci i Mađari, glazba je imala nesumnjivi snažan utjecaj na stvaranje hrvatske nacionalne svijesti. U tome, u sklopu hrvatskog narodnog preporoda, uvelike su zaslužni: Albert Štriga iz Križevaca koji je sposobnošću organizacije, ali i svojim glasom (baritonom) doprinosio razvoju narodne glazbe; operni skladatelj Vatroslav Lisinski, autor dviju prvih hrvatskih opera "Ljubav i zloba" i "Porin". Jednake zasluge pripadaju i prvoj hrvatskoj primadoni Sidoniji Rubido Erdody koja se, usprkos svojem plemićkom podrijetlu (potječe iz poznate plemenitaške obitelji Erdödy), usudila prva zapjevati hrvatsku budnicu "Još Hrvatska ni propala" i prvu hrvatsku operu "Ljubav i zloba".

Sidonija Rubido Erdödy

Podsjetimo ukratko na rodoslovno stablo obitelji Erdody. U 18. stoljeću razdijelila se zagorska obitelj Erdody na dvije glavne loze: stariju, tzv. Kajetanovu, i mlađu, Ivanovu, tzv. banovu. Godine 1806. umire Ivan grof Erdody, glava mlađe hrvatske loze, te ostavi četiri sina: Đuru, Aleksandra, Sigismunda i Tomaša. Đuro (sin bana Ivana) imao je sina Karla oženjenog s groficom Hanriet Harbuval - Chamare. On je imao sina koji se takoder zvao Đuro i tri kćeri Sidoniju, Aleksandrinu i Gizelu. Đuro je bio pristalica iliraca i otac Olge udate za baruna Ljudevita Ožegovića Barlabaševaćkog iz kojeg su braka potekla tri sina Metel, Ivan i Miroslav, te kći Ivana. Na dobru Razvor, nasuprot štajerskom mjestu Sv. Petar i nad visokim brijegom Svete gore s kapelicom Majke Božje Jeruzalemske rodila se Sidonija grofica Erdöidy 7. veljače 1819. (U Zagrebu još tada nema rodilišta, iako je uvedena u Matičnu knjigu br. 1291. u Župi sv. Marka).

O datumu nastanka napjeva 1. kitice Gajeve pjesme "Još Hrvatska ni propala", kao i o tome kad ju je Sidonija prvi put pjevala, postoje temeljito proturječni muzikološki i drugi zapisi, a koje su autori ovoga teksta skupili i prokomentirali u cjelovitoj (neobjavljenoj) studiji. Istaknimo ovom prigodom za hrvatsku javnost zanimljivu činjenicu kako se Sidonija Rubido Erdödy bavila i skladanjem; ilirski je tisak zabilježio da je komponirala pjesmicu "Tamburice", čiji notni zapis, nažalost, do danas nije pronađen.

Političke prilike u Hrvatskoj nakon Bachovog apsolutizma nisu davale povoda obnovi nekadašnjeg hrvatskog kulturnog duha. Iako je pojava i djelatnost Ante Starčevića, Ivana Mažuranića s kojim se i Sidonija dopisivala, kasnije Stjepana Radića i drugih u drugoj polovini 19. stoljeća, naišla na plodno tlo glede afirmacije hrvatske političke misli, sve je to, ipak, ostalo nepotkrijepljeno potrebnim kulturnim i umjetničkim stvaralaštvom: "U salonima je zavladao nov duh, koji je htio biti daleko od svega što je bilo prirodno i narodno. Sidonija nije razumjela nove junake gradskih i vlastelinskih salona, a jer je znala da ti ne razumiju ono što je ona dala za svoj narod, povukla se posve u idilsku seosku tišinu".

Bilo je i drugih razloga povlačenja Sidonijina u okvir debelih zidova dvorca u Gornjoj Rijeci, među kojima moramo istaknuti smrt muža grofa Antuna pl. Rubido, savjetnika namjesničkog vijeća, za kojega se udala 1842. u Mariji Bistrici. Iz toga braka rodila su se dva sina - Milutin (30. 03. 1844.) i Radoslav (18. 04. 1847.). Antun Rubido umro je 21. travnja 1863., a ubrzo zatim (1. prosinca 1864.) umro je stariji sin Milutin. Uslijed tih tragičnih događanja Sidonija Rubido odlučuje živjeti povučeno posvećujući svu pažnju drugom sinu i uzornom vođenju gospodarstva. Rijetko se pojavljivala u javnosti, a kad je odlazila u crkvu uvijek je odijevala crninu (duga crna haljina, šešir i veo), te je tako zapamćena u predaji mještana Gornje Rijeke.

Iako se Sidonija za dvadesetgodišnjeg života u Gornjoj Rijeci rijetko pojavljivala u javnosti, ipak je njezin boravak ondje ostavio upečatljiv trag. Bila je vrlo pobožna, te je u ulozi kolatorice često izdvajala znatna sredstva za obnovu župne crkve. Bila je nazočna misnim slavljima, osobito značajnijima, poput Prve pričesti ili Svete potvrde. Održavala je kapelicu sv. Nepomuka u dvorcu u kojoj su služene mise za užu obitelj Rubido, a kao što je spomenuto, ponekad su te mise bile otvorene za javnost. Često je molila u krasnom parku kraj dvorca gdje je na stablu velike i stare lipe bio kip Majke Božje. Utjecaj Sidonije Rubido "Zagorske" najviše je bio izražen u četvorogodišnjoj osnovnoj školi. Plemstvo nije sudjelovalo u izgradnji škole, iako, kasnije, Sidonija posjećuje školu i novčano podupire njen rad. U vezi s tim "Novosti" u veljači 1934. godine objavljuju članak pod naslovom "Sidonija Rubido - 50 godina smrti oduševljene ilirke i prve primadone": "U tome siromašnome kraju učinila je mnoga dobra sirotinji. Rado je dolazila u školu da nadari siromašnu dobru školsku djecu". Često je poklanjala knjige darovitoj školskoj mladeži. Stoga je utemeljena povelja za odlične učenike "Povelja Sidonije Rubido Erdödy", šk. godine 1995./96.

Unatoč okolnostima koje su je nagnale na usamljenički seoski život, Sidonija nikad nije potisnula svoj domoljubni preporodni zanos. Nepoznati učenik, koji je pohađao školu od 1879.-1883., potpisavši se "C- jedan iz Gornje Rijeke" zapisao je svoja sjećanja na groficu:"Jedina joj je zabava tu bila da katkad posjeti školu, da nagradi seljačku djecu, uživala je kad su djeca sabrana oko svoga učitelja kod glasovira što ga je ona poklonila školi u Gornjoj Rijeci, zapjevala Zajčevu 'U boj, u boj' ili drugu koju popularnu pjesmu. Ostao mi je u sjećanju njezin zadnji posjet školi. Bilo je to jednog proljetnog dana 1882. Poduprta o debeli štap stupila je u školu pogledavši žalosnim pogledom na pozdrav djece. Poslije povjerljiva razgovora s učiteljem pozvala nas je do glasovira. Učitelj nam je rekao kako dobra naša gospođa želi da joj zapjevamo Još Hrvatska ni propala. Pjevali smo oduševljeno jer smo znali da ćemo biti nagrađeni. ali smo gledali začudeno zašto si stara grofica briše suze koje joj potekoše niz lice na našu pjesmu. Poslije toga nismo je više vidjeli u školi jer je oboljela, a doskora i umrla." (vidi: Novosti, X?III/ 1939. br. 292. str. 23):

 

www.krizevci.net