OTON IVEKOVIĆ: KRVAVI SABOR KRIŽEVAČKI 1397.(24)

Istražujući Ivekovićev životopis, rekonstruirajući tijek njegovog školovanja i umjetničkog djelovanja, čitajući njegove članke, putopise i pisma, analizirajući sama djela, dolazimo do spoznaje da se ne radi o našem slučajnom izboru, neshvaćanju umjetnika ili pogrešnoj interpretaciji staralaštva. U biografiji je zapisano da je „još kao dječak na školskoj pločici crtao likove iz hrvatske povijesti", na bečku akademiju krenuo je odabravši kao temu natječajnog rada Rastanak Zrinskog i Frankopana od Katarine, likove ne baš rado viđene u austrougarskoj metropoli, a tijekom školovanja uvijek je polazio specijalke za historijsko slikarstvo (u Beču, Munchenu i Karlsruheu) pripremajući se na taj naćin za budućeg slikara hrvatske povijesti. Vrlo je marljivo čitao povijesnu znanstvenu literaturu kao i povijesne romane, a želeći da i sam sudjeluje u povijesnim zbivanjima prijavio se kao ratni slikar u I. svjetskom ratu. Svojim istraživanjima, zabilježenim u obliku skica i natuknica za tekstove, i objavljivanjem članka pod nazivom "Historička nošnja hrvatskih kazališnih komada" Iveković je pokušao uvesti "znanost o povijesnim odorama" (njem. Kostumkunde) kao pomoćnu znanstvenu disciplinu u našu kazališnu kostimografiju i povijesno slikarstvo.

Krvavi sabor Križevački

U svom dugogodišnjem radu, od Rastanka, prve datirane slike 1887. godine do posljednje velike povijesne kompozicije Mirna Bosna 1931., Iveković je sustavno obrađivao sve događaje iz stoljetne hrvatske povijesti. Odabirao je svečane i pobjedonosne trenutke ( Dolazak Hrvata, Krunidba kralja Tomislava, Povratak senjskih uskoka s pobjedonosne vojne), ali i tragična zbivanja (Pogibija Matije Gupca, Rakovićka buna, Odlazak u ropstvo) s posebnom ljubavlju i privrženošću obradujući događaje iz povijesti velikaških porodica Zrinskih i Frankopana (Smrt Nikole Zrinskog, Ivan Gnade, Requiem, itd.) uzimajući kao podlogu najčešće povijesne činjenice, a ponekad i romantično-simbolističke prizore iz književnosti (Smrt Petra Svaćića, prema Šenoinoj pjesmi, Veronika Desinička, prema legendi). Okušao se u svim važnijim podvrstama historijskog slikarstva, od prizora bitaka i ratnih scena (Bitka kod Gorjana, Bitka na Stubićkom polju, Prijelaz preko Drine) do prikaza mrtvih uglednika (Ante Starčević na odru, Rakovička pogibao). Svoju izuzetnu darovitost mladi je slikar dokazao već na bečkoj akademiji. Njegova Provala Nikole Zrinskog iz Sigeta iz 1890. vrlo je dobar rad u kojem Iveković primjenjuje način francuskog historijskog slikarstva velikog stila: postavlja glavni lik u prvi plan i koncentrira svjetlo na njemu, te razmješta druge likove u najrazličitijim položajima postignutim oštrim skračenjima. Najbolji elementi slike ipak su njezin kolorit i atmosfera postignuti jakim kontrastima svjetla i sjene, dok kompozicija, patetičnost gesta i nespretnosti u crtežu odaju tipične slabosti jednog studentskog rada. I kasnije radove, u kojima je prednost dana boji i atmosferi ubrajamo u najbolja Ivekovićeva djela (Na Kordunu, Smail-aga, Pogibija Matije Gupca). U većini svojih djela Iveković je ipak prednost dao antikvarnom, realističkom pristupu temeljenom na zasadama njemačke škole. Značilo je to potiskivanje važnosti toposa i atmosfere kojom on odiše u drugi plan, a stavljanje likova u karakterističnim pozama i iscrpno opisanim odorama u prvi plan, što je vrlo često značilo opasnost od opterećivanja kompozicije mnoštvom nebitnih detalja. Kvalitetan pomak na tom će polju Iveković učiniti izborom prizora Rastanak Zrinskog i Frankopana od Katarine iz 1897. godine u kojem mu uspijeva psihološki obojiti scenu koja je istovremeno i važan povijesni događaj i intimni trenutak. Scenu je, protivno povijesnim podacima, smjestio u otvoreni prostor dajući joj time monumetalni okvir te ju je sveo na samo nekoliko likova koji svojom mirnoćom ne odvraćaju našu pozornost od glavnog zbivanja. S manjim izmjenama Iveković slika ovu scenu i 1901., a ta će slika postati jednom od najpopularnijih ikad tiskanih oleografija u nas.

Unutar tog velikog i za hrvatsku povijest umjetnosti vrlo važnog slikarskog opusa s povijesnom tematikom koji je u svom dugogodišnjem radu ostvario Oton Iveković, jedna monumentalna, njegova najveća ikad na platnu naslikana uljena slika KRVAVI SABOR U KRIŽEVCIMA 1397. postavljena u crkvi sv. Križa u Križevcima 1914. godine, predstavljala je do nedavno takoreći neotkriveno djelo, djelo koje nije bilo reproducirano i o kojem se vrlo malo pisalo.

Slika je rađena po narudžbi (što je tijekom Ivekovićevog stvaralašta također bio rijedak slučaj) za crkvu svetog Križa nakon historicističko-secesijske obnove koju je proveo arhitekt Stjepan Podhorsky 1913. godine. Smještena je iznad trijumfalnog luka te je arhitektura crkvenog prostora uvjetovala njezin neuobičajen oblik - slika svojim donjim rubom prati gotički izrez luka, a u gornjem dijelu završava polukružno kao i zid pokrivši ga na taj način poput freske. "Slika je postavljena na najvidnije mjesto u crkvenom prostoru: na trijumfalni luk ispred svetišta kojemu su upravljene oči vjernika. Mjesto smještaja slike je mjesto događaja, crkva je središnje mjesto okupljanja, oltar najsvetije mjesto u crkvi. Iznad njega - pouka narodu iz povijesti, In memoriam."

Upravo zbog toga slika nije samo još jedno djelo iz niza slika s povijesnom tematikom već je ona i SPOMENIK. spomenik ne samo u povijesno-kulturnom smislu već i u onoj svojoj osnovnoj zadaći koju u sebi nosi svaki spomenik, a to je sjećanje, sjećanje na jedan značajan i tragičan događaj koji se zbio upravo na tom mjestu. Poprimajući funkciju spomenika slika je svojim prisustvom u taj, za povijest Križevaca izuzetno važan, sakralni prostor unijela karakter memorijalnog.

Osim signirane i datirane monumentalne kompozicije očuvane su i dvije skice - jedna u akvarelu i olovci, pohranjena u Hrvatskom povijesnom muzeju, a druga u ulju, očuvana u Gradskom muzeju u Križevcima. Obje su skice potpisane i datirane u 1914. godinu, te su stoga podaci koji sliku datiraju u 1912. godinu pogrešni. Vrlo je vjerojatno da je godina nastanka jedan od mogućih razloga zbog kojih ovom Ivekovićevom djelu tadašnja kritika nije posvećivala pozornost - početak I. svjetskog rata zasjenio je sve druge događaje, a u Ivekovićevoj biografiji očuvano je iz tih godina mnogo više podataka tek u svezi s njegovom aktivnošću kao ratnim slikarom.

Već u prvoj skici Iveković je riješio kompozicijsku shemu na način tradicionalnog europskog historijskog slikarstva, no, kompozicija temeljena na dvije grupe likova koji nas s lijeve i desne strane uvode u centar gdje se odvija glavni događaj ipak u ovom slućaju nije mogla biti dosljedno provedena te ju slikar razrješuje ostavljajući grupe likova sa svake strane luka, ali uvodeći nestvarne alegorijske likove točno iznad nepostojećeg središta slike. Za razliku od ove skice u kojoj je naglašen crtački karakter i u kojoj su tek oštrom i pomalo krutom obrisnom linijom definirani likovi i neki glavni detalji, uljena skica rađena je s mnogo više slikarske draži. U njoj je došlo i do nekih izmjena u rasporedu likova, kao što je, npr., postavljanje pandana Sigismundovoj figuri u liku biskupa koji sjedi za stolom, itd. Te će izmjene autor zadržati i pri prenošenju scene na veliko platno. Kao motiv slike izabran je dramatičan trenutak u kojem je već započela borba izmedu hrvatskih velikaša i Sigismundove vojske, ali istovremeno još uvijek vlada nevjerica i zaprepaštenost u nekih prota-gonista. U prvi plan postavljeni su malobrojni likovi patetičnih gesta i odjeće slikane s više detalja, dok se intenzivna borba razvija u pozadini koju naglašavaju oštra skraćenja i dijagonale sablji i kopalja. "Krvava" atmosfera događaja naglašena je čestom upotrebom crvene boje na detaljima odjeće.

Jedinstvenost i neobičnost ove slike, koja ima funkciju i razmjere zidne slike, nalazimo i u preklapanju stvarnog i fiktivnog prostora. Naš se pogled spušta s naslikanih gotičkih rebara svoda na stvarni svod svetišta, a krečući se iz broda prema oltaru prvo ćemo ugledati gotičke oblike ulaza u sakristiju naslikane na platnu, a u stvarnosti ćemo ih ugledati tek kad se sasvim približimo trijumfalnom luku. Svi su detalji na slici nedvojbeno preuzeti iz ove crkve, ali likovno su tek naznačeni i budući da nemaju neku svoju posebnu atmosferu, ne odvraćaju pozornost gledatelja od bitnog.

Krvavi sabor u Križevcima 1397. egzemplarno je Ivekovićevo djelo u kojem se ogledaju sve osobitosti Ivekovićevog slikarstva povijesne tematike: studioznost pristupa povijesnoj temi i proučavanju kostima i fizionomija povijesnih ličnosti, realizam u prikazivanju uz unošenje irealnih eleme-nata, klasična kompozicija, teatralnost stavova i gesta, itd. Slika je kvalitetno izvršila svoj spomenički i umjetnički zadatak i vrlo se dobro uklopila u zadani sakralni prostor. Uz oltarne slike suvremenika, Tišova, Auera i Bužana na oltaru Grkokatoličke crkve Ivekovićev Krvavi sabor predstavlja križevačko povijesno-umjetničko blago koje govori o visokoj umjetničkoj razini hrvatskog slikarstva s početka stoljeća koje je i u ovakvim "dekorativno-spomeničkim" situacijama pronalazilo najbolja rješenja

 

www.krizevci.net