Važno je ne zaboraviti nezaboravnu kanonizaciju Marka Križevičanina i važno je to ponavljati, ne samo zbog toga što mi Hrvati lako zaboravljamo ne samo svoje svece. Ta je, pak, kanonizacija doista bila neobična, jer je Petrov nasljednik, ovaj put je to bio Ivan Pavao II., po prvi puta u povijesti uključno proglasio svetima i vjernike drugih vjeroispovijesti koji su radije smrt podnijeli, nego da bi se odrekli svoje savjesti. Treći svečano kanonizirani hrvatski svetac postao je tako suvremenim znakom protiv rata, protiv vjerske nesnošljivosti, protiv preziranja i osuđivanja onih koji su drugačiji, koji drugačije misle i vjeruju. Marko Križevčanin djelovao je, naime, u 17. stoljeću, u doba kad su srednju Europu razdirali dugotrajni vjerski ratovi izmedu pripadnika Katoličke Crkve i drugih kršćanskih vjerskih zajednica koje su se razvile poslije reformacije. Ti su ljudi doista mislili da se suprotstavIjanja različitih vjeroispovijesti mogu riješiti primjenom državne, odnosno vojne sile. Trebalo je jednostavno natjerati podanike da prema zlokobnom načelu "cuius regio eius religio" prihvate vjeroispovijest svoga vladara, ili da se možda presele na područje drugoga vladara koji je njihove vjeroispovijesti. Čisti povijesni predložak za suvremene pothvate stvaranja etnički i religijski čistih prostora! I danas ima odgovornih ljudi koji misle da drugog rješenja nema.
Marko Križevčanin, sa svojim drugovima mučenicima, nije tako mislio. Usudio se usred neumoljivoga vjerskog rata vjerovati da se može živjeti i djelovati medu ljudima koji drugačije misle i vjeruju. Kad su ga raščovječeni pripadnici druge vjeroispovjedne skupine stavili pred izbor, da makar prividno prihvati njihovo vjerovanje, ili da izgubi glavu, on je čiste savjesti izabrao smrt. Papa je prilikom kanonizacije istaknuo da Marko nije umro protiv kalvina, koji su ga ubili, nego protiv jednoumnog načela "cuius regio eius religio". I reče Papa da su se po svojoj savjesti pred Bogom jednako proslavili i oni pripadnici kalvinističkih ili protestantskih zajednica onoga doba koje su po istom zlom načelu ubili Ljui koji su se predstavljali kao katolici. Stoga ta kanonizacija zauvijek dokida mogućnost političke, nacionalističke i uopće ideološke zloupotrebe vjerskih mučenika.
Tako suvremeno znakovit svetac priliči hrvatskom narodu koji je providnosno postavljen na susretište različitih religijskih i uljudbenih utjecaja, ne da bude krvavi plot među onima koji se uzajamno istrebljuju po načelu "do istrage naše ili vaše", nego začetak stvaralačkog suživota koji se, unatoč svim protivnostima, ipak jednom mora ostvariti. Jer i Krist je umro da se to dogodi.

 

 

"Kad čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti!...
No prije svega toga podignut će na vas
ruke i progoniti vas, predavajući vas
sinagoge i tamnice. Vodit će vas pred kraljeve
i upravitelje zbog Imena moga. To će vam biti
prigoda da date svjedočanstvo."
Luka, 21; 9-14.

Dana 2. VI. 1995. u Košicama Papa Ivan Pavao II. svečano je proglasio svetim trojicu košičkih mučenika Melkiora Grodzieckog, Stjepana Pongracza i Marka Križevčanina. Ova trojica mučenika stradali su u tragičnim zbivanjima početkom 17. st. S jedne strane ovi događaji na vidjelo iznose besmisao rata, a s druge strane pak pokazuju divni primjer Kristovih učenika koji su se radije suočili s patnjama kako ne bi postupili protiv vlastite savjesti, kako je to istaknuo Sveti Otac u svojoj propovijedi. Namjera ovih stranica je prikazati životni put Marka Križevčanina i njegovo štovanje nakon mučeničke smrti s osobitim naglaskom na beatifikaciju
te proglašenje svetim.

Marko Križevčanin rodio se krajem 16. stoljeća u Križevcima. To je bilo jedno od najnesretnijih razdoblja hrvatske povijesti kada je hrvatsko kraljevstvo svedeno na "ostatke ostataka". Hrvatska je od Mohačke bitke do kraja 16. st. izgubila skoro cijelu Slavoniju, a Križevci su ušli u sastav Vojne krajine. Svoje školovanje Marko je proveo u Beču i Grazu da bi zatim otišao na studij teologije u Rim. Nakon povratka iz Rima provodi neko kratko vrijeme kao svećenik u Zagrebačkoj biskupiji da bi na poziv biskupa Pazmanyja nastavio svoj pastoralni rad u Ostrogonskoj biskupiji. Na dužnosti upravitelja Szeplačke opatije zatekao ga je tridesetogodišnji rat. Nakon što su Košice zauzeli kalvinisti, Marko je požurio u pomoć svojim kolegama Pongraczu i Grodzieckom da zajedno budu na pomoć katoličkim vjernicima u teškim trenucima. Svu trojicu mučenika pogubili su kalvinisti.
Nakon što je izvršen postupak beatifikacije ova trojica mučenika su 1905. g. proglašeni blaženima, a 1995. godine proglašeni su svetima.