MUČENIČKA SMRT (7)

 

Sv. Marko Križevčanin

No da bi koliko-toliko zadovoljili Alvinczyja i Raynera dali su im u ruke Marka Križevčanina, Stjepana Pongracza i Melkiora Grodzieckog, na što je pristao i Rakoczy. S druge pak strane vojnici koji su ih čuvali zatražili su od njih ključeve od kapelice. Nakon toga su vojnici ušli u kapelicu i pokrali mnoge dragocjene stvari. Kad su popljačkali stvari tražili su novac, obećavši da će im dopustiti da pobjegnu. Isusovci su im odgovorili da po pravilima svojeg reda oni nemaju novaca, nego žive od milostinje građana. Sveti Marko im je obećao da će im dati novac ako ih puste, ali da novac nema kod sebe. Međutim vojnici mu to nisu vjerovali. Na odlasku poslije pljačke su doviknuli zatvorenicima: "spremajte se za smrt." Na pitanje zatvorenika zašto bi trebali biti ubijeni - vojnici odgovoriše: "Jer ste papisti. Sutra ćete uostalom vidjeti." Otac Pongracz je bio vrlo hrabar pa je doviknuo: "Ako je samo zato što smo papisti moramo umrijeti, mi smo spremni odmah". No vojnici još nisu imali nikakav nalog pa su ih ostavili na miru.
Josip Eperrjessy sakristan kraljevske kapele često je promatrao zatvorenike. Oni su se cijelo vrijeme molili i jedan drugoga ispovijedali. Vojnici su izvjestili Rakoczyja da su zatvorenici postojani u vjeri na što se on razbjesnio. No svakako je želio pridobiti kanonika sv. Marka. Zato je drugo jutro poslao k njemu svojeg povjerenika da ga pridobije. Rakoczyjev poslanik je došavši u zatvor Marku ponudio sva dobra Szeplačke opatije, ako prijede na njihovu vjeru. Otac Pongracz se zabrinuo da bi Marka mogla zavesti materijalna dobra pa je stao govoriti kako je ovaj nagovor davolje djelo i još je rekao poslaniku da su oni sva trojica spremni za vjeru umrijeti, te da od nje neće nikada odstupiti. Marko je nato rekao: "Pusti oče da ja odgovorim." I ovako odgovori Marko:
"Razumijem dobro što mi poručuju velikaši. No ja, koji dobro znam, da szeplačka dobra nisu ni gospode velikaša, a ni moja, nego časnog kaptola ostrogonskog, koja ni ja nisam imao pravo nikome dijeliti, a niti ih gospoda velikaši meni podijeliti mogu. što se pak vjere tiče, druge vjere ne poznam, nego katoličku, a nju ću i s Božjom milosti do zadnjeg daha čvrsto držati pa nema obećanja koja bi me sklonila, da je ostavim. "
Kad je ovu poruku čuo Rakoczy razljutio se te je odlučio zatvorenike predati krvnicima. Od onog dana kad su bili zatvoreni svećenici još nisu dobili ništa jesti ni piti. Kada su zamolili vojnike da im dadu nešto za jesti, ovi su to s prezirom odbili, bacivši im doduše komad mesa, ali pošto su zatvorenici uvidjeli da su to učinili prezrevši vjeru pa su to meso ostavili. Poslije ponoći izmedu 6. i 7. rujna uđu u kraljevsku palaču s upaljenim bakljama vojnici Rakoczyja na čelu s Ivanom Lajošem. U pratnji su bili i vijećnik Rayner i protestantski propovjednik Alvinczy.
Pongracz i Grodziecki bili su u jednoj sobi, a Marko u drugoj. Krvnici su najprije navalili na sobu gdje su bili Pongracz i Grodziecki; lupali su po vratima i tražili da im se otvore vrata. Pongracz im je vrata otvorio; ušavši jedan vojnik je odmah udario Pongracza tako da se srušio na peć. Čim su ušli ostali vojnici navališe na obojicu otaca, svukoše im odijela, svezaše im ruke na leda, stadoše ih udarati nogama i rukama, tući po licu, najužasnije bolove zadavali su im udarci po spolnim organima. Mučenici su samo zazivali imena Isusa i Marije.
Kada su iskalili svoj bijes, prešli su u sobu mučenika Marka. Počeli su zlostavljanjem, a za vrijeme mučenja nagovarali su ga da prijede ne protestantizam i da zajedno oslobode zemlju od Turaka. Marko je odgovorio da i on želi da se domovina oslobodi. Kad je to čuo Pongracz pobojao se da bi Marko mogao pristati na uvijete protestanata pa poviče: "Nikada, nikada, gospodine kanoniče, ne pristanite s njima i ne ostavljajte zastave Kristove možda za ljubav bijednome ovome i prolaznome zemskom životu."
Marko mu je odgovorio da se on slaže s onima koji domovini hoće i za nju rade dobro tj. s onima koji su za pravu i jednu vjeru u Isusa Krista. To je umirilo Pongracza. Na to su se krvnici vratili k ocu Pongraczu i stali od njega tražiti tobožnja pisma što se on navodno dopisivao s grofom Drughetom iz Homone. Ta pisma su tobožnje govorila o uroti katolika protiv kalvinista. Otac Pongracz odlučno je odgovorio da ništa ne zna o nekakvoj uroti, a nema ni nikakvih pisama. On poznaje grofa Drugheta no kao poštena čovjeka, vjerna Bogu i kralju, iz njegovih usta nikada nije čuo nijedne riječi o uroti na što je spreman i prisegom potvrditi. Kad su uvidjeli da neće moći slomiti svećenike nastavili su dalje s još okrutnijim mučenjem. Tako su ocu Pongraczu odsjekli nos i uha i stavili mu u usta da nemože izgovarati ime Isusovo i Marijino. Zatim mu potrgoše prste na ruci. Svoj trojici su svezali uže oko vrata i tako jako ga napeše da se činilo da će im oči iskočiti. Nakon toga svezaše im ruke konopcem i objesiše ih, a na noge im staviše teške utege tako da im se žile što više napnu. Poslije toga sa strane su im bakljama palili meso. Budući da se približavao dan, odlučiše krvnici završiti posao. Mučenike su spustili na zemlju i sv. Marku Križevčaninu i sv. Melkioru Grodzieckom odsjekoše glavu, dok su sv. Stjepanu Pongraczu zadali dva teška udarca. Njihova tjelesa i odrubljene glave bacili su u obližnji zahod. Medutim otac Pongracz još nije bio mrtav. Sakristan crkve već spomenuti Eperrjessy čuo je zapomaganje iz zahoda te je otišao vidjeti što se zbiva. Javio mu se Pongracz i zamolio ga da potraži pomoć plemića Hofmana. Eperrjessy mu je odgovorio da se on boji to učiniti, a da je i Hofman već mrtav. Stjepan Pongracz je živio još 20 sati.

 

POKOP MUČENIKA

Kad su katolici saznali za okrutnu smrt trudili su se da tijela mučenika budu dostojno pokopana. Gospođa Sofija Gadoczy je tražila od košičkog suca da se dostojno pokopaju tijela mučenika. Gradskom krvniku je naredeno da izvadi tjelesa - što je on i učinio, ali tijela su pokopana u kanalu. Tako i dalje nije bilo dozvoljeno da se tijela dostojno pokopaju.
U ožujku 1620. godine u Košice je došao grof Sigismund Forgach sa svojom suprugom Katarinom rod. Palfy. Forgach je naime bio poslanik kralja Ferdinanda II. i trebao je sklopiti primirje s Bethlenom. Bethlen je za tu priliku pripremio ples u kraljevskoj palači.
Za vrijeme plesa Bethlen je nekoliko puta zamolio groficu Forgach za ples što je ona odbila, na kraju je ipak pristala, ali uz jedan uvjet da joj dopusti da dostojno pokopa tijela mučenika. Bethlen je na to pristao, ali da se iskapanje obavi noću i vrlo brzo. Još iste noći grofica Forgach je dozvala krvnika, koji je znao gdje su tijela, dade tijela očistiti, omotati u svilene plahte i pošalje ih u vilu svojega supruga u AlsoSebes nedaleko Košica i dade ih sahraniti pod veliki žrtvenik u kapelici Blažene Djevice Marije. Odande ih dade prenijeti u Hertnek.
Petnaest godina nakon toga 1635.g. dade ista grofica načiniti krasan umjetni lijes od kositra, a glave im metne u posebne zlatne posude. Da bi ti sveti ostaci bili sigurni, ona ih pošalje u Trnavu sestrama franjevačkog reda u samostan sv. Klare. Sestre su spremile kosti mučenika u jedan hodnik blizu sakristije, gdje se prima pričest. Kad je 1782. g., za vrijeme Josipa II., ukinut red klarisa, htjela je kraljevska komisija odnijeti i lijes. No to je spriječio kardinal Betthyani plativši procijenjenu vrijednost. Godine 1784. lijes s kostima je prenešen u samostan sv. Uršule takoder u Trnavi. Lijes je najprije stavljen u zajedničku grobnicu sestara Uršulinki. Međutim svaki put kada su otvarali grobnicu čuo se jaki štropot pa su zbog toga odlučili maknuti lijes odande. Dali su ga prenijeti ispod kora za primanje pričesti.

 

www.krizevci.net