No
da bi koliko-toliko zadovoljili Alvinczyja i Raynera dali su im u ruke Marka
Križevčanina, Stjepana Pongracza i Melkiora Grodzieckog, na što je pristao
i Rakoczy. S druge pak strane vojnici koji su ih čuvali zatražili su od njih
ključeve od kapelice. Nakon toga su vojnici ušli u kapelicu i pokrali mnoge
dragocjene stvari. Kad su popljačkali stvari tražili su novac, obećavši da
će im dopustiti da pobjegnu. Isusovci su im odgovorili da po pravilima svojeg
reda oni nemaju novaca, nego žive od milostinje građana. Sveti Marko im je
obećao da će im dati novac ako ih puste, ali da novac nema kod sebe. Međutim
vojnici mu to nisu vjerovali. Na odlasku poslije pljačke su doviknuli zatvorenicima:
"spremajte se za smrt." Na pitanje zatvorenika zašto bi trebali
biti ubijeni - vojnici odgovoriše: "Jer ste papisti. Sutra ćete uostalom
vidjeti." Otac Pongracz je bio vrlo hrabar pa je doviknuo: "Ako
je samo zato što smo papisti moramo umrijeti, mi smo spremni odmah".
No vojnici još nisu imali nikakav nalog pa su ih ostavili na miru.
Josip Eperrjessy sakristan kraljevske kapele često je promatrao zatvorenike.
Oni su se cijelo vrijeme molili i jedan drugoga ispovijedali. Vojnici su izvjestili
Rakoczyja da su zatvorenici postojani u vjeri na što se on razbjesnio. No
svakako je želio pridobiti kanonika sv. Marka. Zato je drugo jutro poslao
k njemu svojeg povjerenika da ga pridobije. Rakoczyjev poslanik je došavši
u zatvor Marku ponudio sva dobra Szeplačke opatije, ako prijede na njihovu
vjeru. Otac Pongracz se zabrinuo da bi Marka mogla zavesti materijalna dobra
pa je stao govoriti kako je ovaj nagovor davolje djelo i još je rekao poslaniku
da su oni sva trojica spremni za vjeru umrijeti, te da od nje neće nikada
odstupiti. Marko je nato rekao: "Pusti oče da ja odgovorim." I ovako
odgovori Marko:
"Razumijem dobro što mi poručuju velikaši. No ja, koji dobro znam, da
szeplačka dobra nisu ni gospode velikaša, a ni moja, nego časnog kaptola ostrogonskog,
koja ni ja nisam imao pravo nikome dijeliti, a niti ih gospoda velikaši meni
podijeliti mogu. što se pak vjere tiče, druge vjere ne poznam, nego katoličku,
a nju ću i s Božjom milosti do zadnjeg daha čvrsto držati pa nema obećanja
koja bi me sklonila, da je ostavim. "
Kad je ovu poruku čuo Rakoczy razljutio se te je odlučio zatvorenike predati
krvnicima. Od onog dana kad su bili zatvoreni svećenici još nisu dobili ništa
jesti ni piti. Kada su zamolili vojnike da im dadu nešto za jesti, ovi su
to s prezirom odbili, bacivši im doduše komad mesa, ali pošto su zatvorenici
uvidjeli da su to učinili prezrevši vjeru pa su to meso ostavili. Poslije
ponoći izmedu 6. i 7. rujna uđu u kraljevsku palaču s upaljenim bakljama vojnici
Rakoczyja na čelu s Ivanom Lajošem. U pratnji su bili i vijećnik Rayner i
protestantski propovjednik Alvinczy.
Pongracz i Grodziecki bili su u jednoj sobi, a Marko u drugoj. Krvnici su
najprije navalili na sobu gdje su bili Pongracz i Grodziecki; lupali su po
vratima i tražili da im se otvore vrata. Pongracz im je vrata otvorio; ušavši
jedan vojnik je odmah udario Pongracza tako da se srušio na peć. Čim su ušli
ostali vojnici navališe na obojicu otaca, svukoše im odijela, svezaše im ruke
na leda, stadoše ih udarati nogama i rukama, tući po licu, najužasnije bolove
zadavali su im udarci po spolnim organima. Mučenici su samo zazivali imena
Isusa i Marije.
Kada su iskalili svoj bijes, prešli su u sobu mučenika Marka. Počeli su zlostavljanjem,
a za vrijeme mučenja nagovarali su ga da prijede ne protestantizam i da zajedno
oslobode zemlju od Turaka. Marko je odgovorio da i on želi da se domovina
oslobodi. Kad je to čuo Pongracz pobojao se da bi Marko mogao pristati na
uvijete protestanata pa poviče: "Nikada, nikada, gospodine kanoniče,
ne pristanite s njima i ne ostavljajte zastave Kristove možda za ljubav bijednome
ovome i prolaznome zemskom životu."
Marko mu je odgovorio da se on slaže s onima koji domovini hoće i za nju rade
dobro tj. s onima koji su za pravu i jednu vjeru u Isusa Krista. To je umirilo
Pongracza. Na to su se krvnici vratili k ocu Pongraczu i stali od njega tražiti
tobožnja pisma što se on navodno dopisivao s grofom Drughetom iz Homone. Ta
pisma su tobožnje govorila o uroti katolika protiv kalvinista. Otac Pongracz
odlučno je odgovorio da ništa ne zna o nekakvoj uroti, a nema ni nikakvih
pisama. On poznaje grofa Drugheta no kao poštena čovjeka, vjerna Bogu i kralju,
iz njegovih usta nikada nije čuo nijedne riječi o uroti na što je spreman
i prisegom potvrditi. Kad su uvidjeli da neće moći slomiti svećenike nastavili
su dalje s još okrutnijim mučenjem. Tako su ocu Pongraczu odsjekli nos i uha
i stavili mu u usta da nemože izgovarati ime Isusovo i Marijino. Zatim mu
potrgoše prste na ruci. Svoj trojici su svezali uže oko vrata i tako jako
ga napeše da se činilo da će im oči iskočiti. Nakon toga svezaše im ruke konopcem
i objesiše ih, a na noge im staviše teške utege tako da im se žile što više
napnu. Poslije toga sa strane su im bakljama palili meso. Budući da se približavao
dan, odlučiše krvnici završiti posao. Mučenike su spustili na zemlju i sv.
Marku Križevčaninu i sv. Melkioru Grodzieckom odsjekoše glavu, dok su sv.
Stjepanu Pongraczu zadali dva teška udarca. Njihova tjelesa i odrubljene glave
bacili su u obližnji zahod. Medutim otac Pongracz još nije bio mrtav. Sakristan
crkve već spomenuti Eperrjessy čuo je zapomaganje iz zahoda te je otišao vidjeti
što se zbiva. Javio mu se Pongracz i zamolio ga da potraži pomoć plemića Hofmana.
Eperrjessy mu je odgovorio da se on boji to učiniti, a da je i Hofman već
mrtav. Stjepan Pongracz je živio još 20 sati.
Kad
su katolici saznali za okrutnu smrt trudili su se da tijela mučenika budu
dostojno pokopana. Gospođa Sofija Gadoczy je tražila od košičkog suca da se
dostojno pokopaju tijela mučenika. Gradskom krvniku je naredeno da izvadi
tjelesa - što je on i učinio, ali tijela su pokopana u kanalu. Tako i dalje
nije bilo dozvoljeno da se tijela dostojno pokopaju.
U ožujku 1620. godine u Košice je došao grof Sigismund Forgach sa svojom suprugom
Katarinom rod. Palfy. Forgach je naime bio poslanik kralja Ferdinanda II.
i trebao je sklopiti primirje s Bethlenom. Bethlen je za tu priliku pripremio
ples u kraljevskoj palači.
Za vrijeme plesa Bethlen je nekoliko puta zamolio groficu Forgach za ples
što je ona odbila, na kraju je ipak pristala, ali uz jedan uvjet da joj dopusti
da dostojno pokopa tijela mučenika. Bethlen je na to pristao, ali da se iskapanje
obavi noću i vrlo brzo. Još iste noći grofica Forgach je dozvala krvnika,
koji je znao gdje su tijela, dade tijela očistiti, omotati u svilene plahte
i pošalje ih u vilu svojega supruga u AlsoSebes nedaleko Košica i dade ih
sahraniti pod veliki žrtvenik u kapelici Blažene Djevice Marije. Odande ih
dade prenijeti u Hertnek.
Petnaest godina nakon toga 1635.g. dade ista grofica načiniti krasan umjetni
lijes od kositra, a glave im metne u posebne zlatne posude. Da bi ti sveti
ostaci bili sigurni, ona ih pošalje u Trnavu sestrama franjevačkog reda u
samostan sv. Klare. Sestre su spremile kosti mučenika u jedan hodnik blizu
sakristije, gdje se prima pričest. Kad je 1782. g., za vrijeme Josipa II.,
ukinut red klarisa, htjela je kraljevska komisija odnijeti i lijes. No to
je spriječio kardinal Betthyani plativši procijenjenu vrijednost. Godine 1784.
lijes s kostima je prenešen u samostan sv. Uršule takoder u Trnavi. Lijes
je najprije stavljen u zajedničku grobnicu sestara Uršulinki. Međutim svaki
put kada su otvarali grobnicu čuo se jaki štropot pa su zbog toga odlučili
maknuti lijes odande. Dali su ga prenijeti ispod kora za primanje pričesti.