O sv. Marku i o njegovim nastojanjima u Hrvastkoj, čuo je i nadbiskup ostrogonski Petar Pazmany koji je sv. Marka pozvao u Ugarsku. On je Marka poznavao i od prije, jer mu je bio neko vrijeme profesor u Grazu. Znao je vjerojatno Marka i iz Rima, jer je on kao nadbiskup i primas Ugarske pomagao Germansko-ugarski zavod.
Pazmany se rodio u Grosswardeinu 1570. g u kalvinističkoj obitelji. Njegova maćeha bila je katolkinja i od nje je naučio temelje katoličke vjere. Školovao se u isusovačkom kolegiju, a 1588. g. stupa u Družbu Isusovu. Godine 1596. postaje svećenik; 1597. g. postaje doktor filozofije, a 1606. g. doktor teologije. U Grazu predaje filozofiju (1597.-1600.) i (1603.-1607.). U svojim polemikama s protestantima uspješno je suzbijao njihove napade. Njegovo najpoznatije djelo protiv protestanata je "Vodič do Božje istine". Godine 1616. od kralja Matijaša postavljen je za nadbiskupa. Kardinalom postaje 1629. g. Umro je 1637. g. Njegova politička djelatnost očituje potpunu vjernost vladajućoj kući Habsburgovaca. Takoder je odan katoličkoj vjeri. Njegov put u Rim 1632. g. da bi dobio pomoć za Ferdinanda II. nije uspio zbog politike Urbana VIII.

 

Ostrogonsku biskupiju osnovao je prvi ugarski kralj Stjepan 999. godine. Ta biskupija je bila nadređena svim ostalim biskupijama u Ugarskoj. Ostrogon će biti sjedište dijeceze sve do 1543. g. kada su ga osvojili Turci. Tada je nadbiskupija preseljena u Trnavu gdje je ostala sve do 1820. g. Prvi ostrogonski nadbiskup bio je benedektinac Anastazije (umro 1036.g.). Nadbiskup Ivan Kanižaj (Kanizsay) (1387.1418.) postao je primas Ugarske, što mu je potvrdio papa Bonifacije IX. Glavna prava primasa su bila da sudjeluje u krunidbi kralja i sazivanju sinode. Prava ostrogonskih nadbiskupa se umnožavaju, a svakako su najveća u vrijeme već spomenutog nadbiskupa Pazmanyja, koji je bio jedan od čuvara državnog pečata, član vrhovnog državnog suda i kruni kralja. Duhovni centar Ostrogona je crkva sagradena u vrijeme Stjepana. Nakon što je srušena obnavljana je u 12. i 14. st. Kadedrala je rađena u vrijeme Dionizija Szecsija (1440.-1465.). Obnavljao ju je i k njoj pridružio kapelu Tomo Bakocz 1507. g. U vrijeme turskih osvajanja katedrala je većim dijelom uništena. Nova crkva sagradena je i posvećena za vrijeme Ivana Scitovzkyog 1856. g. Ivan Simor dao je 1882. sagraditi nadbiskupsku palaču gdje je utemeljen kršćanski muzej s bogatim zbirkama umjetnina. Do prvog svijetskog rata dijeceza je bila najveća u Ugarskoj. Nakon rata 1918. g. novim državnim preuredenjem mnoge župe su pripale Slovačkoj tj. tadašnjoj državi Čehoslovačkoj, a tamo će pripasti i Trnava i Košice.
Po dolasku u Ugarsku sv. Marko je postavljen za profesora i ravnatelja sjemeništa u Trnavi. Trnavsko sjemenište je prvo sjemenište osnovano u Ugarskoj a osnovao ga je nadbiskup Nikola Olah (1554.1568.) Uskoro je izabran za kanonika ostrogonskog. Nakon toga imenovan je komarnskim arhidakonom. Ostrogonski kaptol je postavio potom sv. Marka za upravitelja opatije u Szeplaku. Ta je opatija prije pripadala benedektincima, kasnije isusovcima, a potom szeplačkom sjemeništu pod uvjetom da prihodi pripadnu nadbiskupu ostrogonskome. Ostrogonski nadbiskup se tada nalazio u Trnavi.
Nakon što su Turci 1541. g. osvojili Budimpeštu krenuli su još više na sjever i 1543. g. osvajaju Ostrogon te ostrogonski kaptol seli u Trnavu. Prije Pozmanyja nadbiskup u Ostrogonu bio je Franjo Forgach (1607.-1615.) On je pozvao u pomoć isusovce u borbi protiv protestantizma. Markov zadatak je bio da obnovi i uredi szeplačku opatiju. Marko je medutim držao da ne mora opatiju obnoviti samo materijalno nego i duhovno. No njemu se činilo da taj posao ne obavlja dovoljno dobro i on je želio napustiti to mjesto. Tu svoju želju napisao je biskupu velikovaradinskom koji je bio prepozit kaptola ostrogonskog Ivanu Telegdu:
"Preporučam se osobito prečasnosti Vašoj kao prepozitu ostrogonskom, da me pozovete s ovog mjesta, jer doista nisam za nj sposoban. Nisam koristan ni prečasnom kaptolu, jer mi po naravi manjka za to snaga. Ne možemo svi sve, jedan ovako, drugi onako. Otac obitelji neću biti nikada dobar, jer mi narav drugo traži. Možda bih prečasnom kaptolu na koji drugi način bolje služio."
U Szeplaku 4. travnja 1619. Vaše Prečasnosti ponizni sluga Marko Križevčanin.

 

Svetog Marka smo ostavili na dužnosti upravitelja szeplačke opatije, odakle je tražio da bude premješten. Ta dužnost je Marka često po poslu tjerala da posjećuje Košice. U Košicama je upoznao dva redovnika isusovca Melkiora Grodzieckog i Stjepana Pongracza. Družba Isusova imala je svoj zavod u blizini Košica u Homoni. Otac Pongracz spremao se baš da obavi duhovne vježbe u čast sv. Ignacija. Kako se baš u to vrijeme u Košicama našao i Marko Križevčanin, otac Pongracz pozove i njega. Nakon osam dana provedenih u molitvi oni su se razišli. Pongracz je krenuo u Košice, a Marko u Szeplak.
Najveći protivnik Ferdinda II. bio je u Ugarskoj erdeljski knez Gabor Bethlen. Kao saveznik čeških i njemačkih protestanata ušao je s vojskom u Ugarsku. Bethlen je uputio proglas ugarskom narodu da ih je došao osloboditi od jezuitskog kralja. Gabor Bethlen ušao je u Ugarsku u prvoj polovici kolovoza 1619. g. sa 49.000 ljudi i 18 topova. Dana 24. kolovoza 1619. njegova vojska ulazi u Debrecinsko polje. Tamo je pozvao sve one koji se žele s njim boriti i odazvali su mu se plemići Đuro Szecsi i Đuro Rakoczy. Zadatak tih vojski bio je borba protiv katolika.
Najveći grad sjeverne Ugarske već na početku pojave protestantizma prihvatio je Lutherov nauk. Nastojanja ostrogonskog biskupa Antuna Vrančića (1569.-1573.) i kralja Rudolfa da ih vrate na katoličku vjeru bila su uzaludna. Košičani su najprije bili Lutherovi pristalice, a onda su prešli na kalvinizam, te je većina u gradskom vijeću bila kalvinističke vjeroispovijedi. Kralj je postavio svojeg vojnog zapovjednika Andriju Doczyja, jasno katolika.
Dana 3. rujna 1619. g dode prva grupa Bethlenovih vojnika pred grad Košice. Gradsko vijeće je odmah izabralo jednu delegaciju koja je izašla pred vojnike; na njihov upit o razlogu njihova dolaska Bethlenovi vojnici su odgovorili da nisu došli s neprijateljskom namjerom, nego samo osvetiti nepravde što su papisti (katolici) učinili, te obraniti slobodu koju papisti pogaziše. Gradanima su još rekli da neće nanijeti im nikakvo zlo, ako im predaju generala Doczyja koji je uzrok svim nemirima i nepravdama. Drugom izaslanstvu su odgovorili da ih neće dirati ako predaju generala Doczyja i sve svećenike papiste koji borave u tom gradu.
Gradski vjećnici nagovarani od protestanata Petra Alvincija i Ivana Rajnera odlučiše otvoriti vrata Bethlenovoj vojsci, ali im ipak postave ove uvjete:
1 ) Sva građanska prava moraju ostati zaštićena.
2) Nedodirljivost Sipiške komore, koja je tada imala sjedište u Košicama, mora ostati zajamčena.
3) U grad ne smiju ući nikakavi konjanici - ni u nazočnosti vojvoda - nego samo 200 pješaka koje će uzdržavati sam vojvoda.
4) Nikakvo nasilje se ne smije vršiti ni nad kojim stanovnikom grada, ni nad papistom, niti nad bilo kojim gradaninom kao ni nad njihovim imetkom; a ako se tko o nešto ogriješi, kazna se prepušta gradskom poglavarstvu.
5) Svi gradski ključevi moraju ostati kod starješine, za kojeg ne smije biti izabran general.
6) Gradsko topništvo, kao i njegovo zapovjedništvo mora ostati nedirnuto.

Usprkos ovim odlukama gradskog vijeća Doczy je pokušao organizirati obranu grada, ali bez uspjeha. Naime Alvinici i Rajner pozvaše Bethlena u grad i uvjere ga da će lako osvojiti grad, jer većina je gradana kalvinističke vjeroispovijedi, a Doczy nema dovoljno snage da bi se mogao oduprijeti. Bethlen je odredio Đuru Rakoczyja da osvoji grad i za to mu je dao osamnaest tisuća vojnika. Usprkos Rakoczyijevim prijetnjama da će i civile pobiti Doczy se pokušao suprotstaviti. No njegova vojska je bila djelomice potkupljena i pod utjecajem protestantske vjere, djelomice uplašena i kada je naredio da se odupru oni su se okrenuli protiv njega. Njegovi vojnici su provalili u kraljevsku palaču, gdje je on bio smješten, tamo su ga svezali i poslali Rakoczyju. Rakoczy ga je predao Bethlenu, a ovaj ga poslao svojem pristaši Baltazaru Kemenyju koji ga je bacio u tamnicu u SarosPataku, gdje je izmučen gladu i bolešću u veljači 1620. godine umro.
Košice su se predale Bethlenu 5. rujna 1619. g. Kada su tu vijest čuli Marko Križevčanin i Stjepan Pongracz odmah se uputiše u grad ne bi li pmogli tamošnjim katolicima i bili na pripomoć Melkioru Grodzieckom koji se tamo već od prije nalazio.
Ovdje je vrijeme da kažemo nekoliko riječi o Markovim supatnicima Melkioru Grodzieckom i Stjepanu Pongraczu.

 

...bio je isusovac porijeklom iz šleskog Tješnja. On se rodio 1584. godine, a njegovi preci su bili iz poljskog mjesta Grodzieca. Obitelj Grodzieckih dala je već ranije nekoliko poznatih osoba. Melkiorov stric Jan bio je 1582. g. olomoucki biskup i osnivač isusovačkog kolegija u Brnu. Biskupov mladi brat Vaclav bio je prepošt. Stanislav Grodziecki, Melkiorov rodak, a neko vrijeme je bio rektor kolegija Družbe Isusove. Jan Sarkander, rodak s majčine strane bio je mučenik u Košicama. Melkior je proživio djetinjstvo u obitelji u Tješnju. Obitelj je bila kršćanska pa je i svojega sina odgajala kršćanski pripremajući ga za mogući poziv svećenika. Gimnazijsko obrazovanje Grodziecki je završio u Isusovačkom kolegiju u Beču. U vrijeme studija u Beču odlučio se za redovnički poziv. To mu je i uspjelo kada je stupio u isusovački novicijat u Brnu 23. svibnja 1603. g. Po završetku dvogodišnjeg novicijata položio je zavjete 22. svibnja 1605. Melkior ostaje još neko vrijeme u Brnu, a onda ga šalju u Neuhausen na studij retorike. Godine 1608. dolazi na studij filozofije u Prag, a 1610. i 1611. radi kao učitelj na gimnaziji u Grazu. Iz Graza odlazi na studij teologije u Prag gdje djeluje i kao dirigent zavodskog orkestra. Nakon dvije godine zareden je za svećenika. Ostaje još u Pragu nekoliko godina, gdje obavlja službu upravitelja odgojnog zavoda, a istodobno je bio duhovnik praške župe Kopaniny. Na početku 1618. g. još se nalazi u Pragu. No već sredinom sljedeće godine nalazimo ga u istočnoj Slovačkoj. Razlog što ne možemo pratiti sve dogadaje vezane uz život Grodzieckog je početak tridesetogodišnjeg rata. No 1619. g. nalazi se u Humennom gdje polaže svečane redovničke zavjete. Nakon polaganja tih zavjeta Grodziecki odlazi u Košice kao kapelan carske vojske.

 

... je najstariji od trojice mučenika. Rođen je u Sedmogradskoj nedaleko grada Alba Julia. Sedmogradska je ustvari bila uporište kalvinista, ali usprkos tome u njoj su odrasli ostrogonski nadbiskupi Nikola Olah i Petar Pazmany. Takoder je u njoj djelovao isusovački kolegij u Kluži. Taj kolegij je pohadao i Stjepan Pongracz. Na kolegiju se Stjepan odlučio za redovnički poziv. Zbog toga je došao u sukob sa svojim roditeljima koji su željeli da on postigne vojničku ili političku karijeru. Medutim Stjepan je takoder bio uporan i redovničko zvanje je smatrao problemom svoje savjesti. Pa tako u jednom pismu svojim roditeljima piše: "Ne bih bio pravedan kad vam ne bih rekao da bih tek prema sebi bio potpuno nepravedan, kad bih iznevjerio glas svoje savjesti. Zato vas molim, nemojte mi se suprotstavljati, jer ću se, vjerujte, na to samo nasmijati. I premda biste me htjeli dati zatvoriti samo zato da bih promijenio svoju odluku da postanem svećenik - isusovac, to me ne bi pokolebalo. Tamnica bi mi postala novicijatom u kojem bih se učvrstio u kršćanskoj vjeri i u ljubavi prema višem cilju svećeničkom pozivu. I kad biste me bacili u okove i njima me htjeli privezati za ovaj svijet, da bi me odvratili od mojega cilja, još čvršće biste me vezali uz Isusa Krista za kojim tako silno čeznem ...
I što sad? Zar me prijetnjama, gladu, žedu i hladnoćom želite zastrašiti i odvratiti od moje odluke i uvjerenja? Sve to sa zahvalnošću primam, samo da bih mogao postati Isusov svećenik. Uvjeravam vas da onaj tko nije trpio ne može postići blaženstvo. Ne pokazujte mi kao primjer moje pretke. Zar su oni živjeli sretno? I zar najveća sreća nije Kraljevstvo nebesko, za kojim toliko čeznem? I neka je redovništvo ne znam kako strogo (na što me uporno upozoravate), uvijek će ostati moj životni cilj i moja velika ljubav. Prije ili kasnije umrijet ćemo - i vi i ja. U želji da vaša i moja smrt bude sretna, obraćam se Bogu molitvom. Mislite i vi na sebe dragi roditelji...!"
Roditelji su nakon nekog vremena ipak popustili i 1602. g. Pongracz je stupio u Družbu Isusovu. Novicijat je obavio u Brnu, gdje je 1604. g položio prve redovničke zavjete. Poslije toga pretpostavljeni ga šalju u Prag na studij filozofije. Nakon toga nalazimo ga u Ljubljani gdje nastavlja studij filozofije. Istovremeno studira retoriku u Klagenfurtu. Dobiva titulu magistra i nastavlja daljnji studij, ovaj put bogoslovije u Grazu. Nakon četiri godine tj. 1615. g. zare]en je za svećenika. Nakon re]enja poslan je u Humenno gdje su isusovci osnovali svoj samostan 1608. g. Tamo je bio upravitelj škole i propovjednik. Tada je carski zapovijednik Andrija Doczy zatražio od isusovaca da u Košicama osnuju stalnu misiju. Za taj posao je odreden Sjepan Pongracz, a uskoro mu se pridružio i Melkior Grodziecki.
Nakon što su Košice pale, general Andrija Doczy smjestio je Isusovce u kraljevsku palaču u Košicama u kojoj je i on bio. Tu se nalazila i kapela u kojoj su se skupljali svi katolici u Košicama. Medutim Rakoczy je odmah po ulasku u Košice naredio da se trojica spomenutih svećenika zatvore u njihovim sobama; čuvalo ih je deset vojnika. Protiv toga je prosvjedovao Pongracz kod Rakoczyja. Tražio je da slobodno obavljaju svoje svećeničke dužnosti, a ako se sumnja da su nešto krivi, spremni su izaći pred sud i tamo dokazati svoju nevinost. Rakoczy im je odgovorio neka se malo strpe, a onda će im biti jasno što trebaju činiti. U to vrijeme zasjedalo je gradsko vijeće. Već gore spomenuti protestanti Alvinczy i Rayner zahtijevali su da se pobiju svi katolici u gradu. Na sreću većina vijćnika je bila protiv toga i taj prijedlog nije prošao.